Piše: Andrej NIKOLADIS (CdM)

Društvenim mrežama i viber grupama ovih je dana cirkulisao klip koji počinje kao priča o Savi Kovačeviću. Bude riječi o tome kako je Sava okupiranom Nikšiću isključio vodu. Italijani Savi jave da su zarobili njegovog rođaka –  kojemu okupator, navodno, nije bio mrzak – te da će ga ubiti, ne dobije li Nikšić vodu.

Sava na to, navodno, kaže: ubijte ga i odma ću vam puštiti vodu.

Priča dalje veli da je Savin rođak preživio rat. Završava tvrdnjom da je naš savremenik, srednje rangirani političar, kojemu okupator takođe nije mrzak, njegov unuk.

Ne znam je li priča tačna. Ne pominjem imena, zato što ne želim slagati. Ne nalazim nikakvo opravdanje za laganje.

Lagati za takozvanu našu stvar nije uzvišeno. Lažima se ništa ne brani, osim laži. Tako što se laže se laže – i to je sve.

Postoje priče u kojima je sve faktografski ispravno, ali saopštavaju laž. Takvima, lažnima, čini ih autorova interpretacija fakata.

A postoje i one druge: priče koje moguće nisu tačne, ali su istina.

Dakle: istina koju saopštava rečena internet-storija o Savi Kovačeviću je ona o nama kao zatočenicima prošlosti. O nama kao dobrovoljnim zatočenicima vlastitih predaka.

Niko nije kriv za zlodjela predaka. Kao što njihova veličina, ako je bilo, nije i naša. Kao što niko nije ubica zato što mu je to bio djed, niko nije erudita zato što mu je to djed bio.

Te se stvari ne prenose krvlju. Tradiciju ne dobijaš rođenjem, nego vaspitanjem. Tradiciju prihvataš. Ili odbijaš. U konačnici, svako od nas bira vlastitu tradiciju. Iz tog razloga, neko može biti vjeran tradiciji plemena, a drugi tradiciji prosvjetiteljstva. Etnički, ja sam Grk. No zbog toga Homer nije ništa više moj no bilo kojeg drugog čovjeka na svijetu koji zna i želi čitati.

Ideja da je čovjek radikalno slobodno biće za mnoge je, očito, uznemirujuća.

Opsjednutost istorijom i tradicijom podrazumijeva da živi djeluju shodno navodnoj volji mrtvih. Podrazumijeva da se volja živih povinuje, usaglasi sa navodnom voljom mrtvih. Živi tako postaju nastavak mrtvih drugim sredstvima. Naše političke odluke onda nisu drugo nego rezultat referenduma sprovedenog među mrtvima.

Problem sa takvom nakanom je očit: a ko, moliću lijepo, zna koja je, šta je, ta volja mrtvih?

Pitanje: kako bi danas postupili Petar I ili Njegoš je iritantno stupidno i temeljno manipulativno. Oni koji pitanje postavljaju navodno znaju odgovor. A odgovor se ne može znati: njega je moguće tek izmaštati. Priča o tome kako bi na našem mjestu postupili preci je fikcija. Na zahtjev da se ponašam u skladu sa uputima onoga ko vlastitu, ideologizovanu fikciju proizvodi u moralni imperativ mogu reći jedino – mrš.

Njegoš koji bi čitao Fukoa, školovao se na Kembridžu, zaljubio se u muslimanku – tako da će je voljeti do kraja života – a kao student pušio afganistanski šit mislio bi, pisao i postupao isto kao onaj, istorijsko-mitski Njegoš?

Ma koliko to nekima bilo teško prihvatiti… Jedan te isti iskaz u dva različita konteksta proizvodi dva različita značenja. Jedan te isti čovjek u dva konteksta – nije isti čovjek. Vrijednosti jednog, minulog vremena često se znaju ukazati kao glupost, a još češće kao zatucanost drugog vremena.

Niko nema obavezu po svaku cijenu braniti pretke. Kao što nema pravo kititi se njihovim perjem. Ako su nečiji preci u II svjetskom ratu klali muslimane u Foči, to ne znači da to treba pokušati opravdati, još manje znači da to treba ponoviti. To nije čin lojalnosti tradiciji i porodici. To bilo je monstruozno onda, kao što je monstruozno sada. A onih koji su se, sve uživajući u društvenim privilegijama koje im je donijelo pregalaštvo predaka-partizana, po tim istim precima i njihovim idealima više puta ispišali – toga smo se, barem, nagledali.

Partizanski se pokret borio protiv fašizma i za slobodu. Nikakva revizija istorije to ne može promijeniti. Svaki pokušaj intervencije u prošlost, svaka skupštinska deklaracija kojom se taj pokret izjednačava sa fašistima laž je i ne čini dobro nikome. To je tek mrtav i kvaran tekst.

Čovjek, potomak gubitnika u II svjetskom ratu, koji prihvati vrijednosti antifašizma, ne čini nikakav grijeh prema precima koji su se protiv tih vrijednosti borili. A potomci pobjednika koji pristaju na istorijsku reviziju… Suštinski problem njihova postupka nije to što su time učinili suprotno od svojih predaka, kao što jesu. Nego to što su odustali od antifašističkih vrijednosti.

Sloboda je, jebi ga, teška.