Dopisnik ruskog Komersanta sa Balkana, Genadij Sisojev, za Avangardu govori o aktuelnim dešavanjima na Zapadnom Balkanu, uticaju Ruske Federacije, politici Srbije, između ostalog navodeći: “Ne može se Srbija upoređivati sa zemljom koja ima nuklearno oružje, sa državom sa kojom Zapad, uprkos svemu, neće ulaziti u konflikt po svaku cijenu. Pokušaj kopiranja politike Rusije u postsovjetskom prostoru može biti koban i za Vučića i za Srbiju.

Naime, Zapad ima interes da se dogovori sa Rusijom, čak i da prećuti očiti ruski uticaj u zemljama bivšeg SSSR, za koje zna da ih Moskva i dalje doživljava zonom svojih interesa. Uzdržan stav Zapada prema događajima u Gruziji 2008. godine ili onim u Ukrajini 2014. dokazuju da Zapad, ipak, neće ići u otvorenu konfrontaciju sa Rusijom. To ne važi za Srbiju. Vučić kao da ne shvata da ono što je dozvoljeno Rusiji nije Srbiji na Balkanu. Upravo to može biti njegova kobna greška. Jer Rusija će po svaku cijenu, čak i po cijenu rata, braniti svoj interes u postsovjetskom prostoru; istovremeno, sasvim sigurno je da po cijenu rata neće braniti svoj interes na Balkanu.“

Savjet bezbjednosti UN-a odbacilo je protekle sedmice rezoluciju Rusije i Kine, u kojoj su ove dvije zemlje tražile ukidanje Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Za rezoluciju su glasale samo Rusija i Kina, dok su ostalih trinaest članica SB bile uzdržane. Američki ambasador u SB UN-a Ričard M. Mils kazao je da SAD daju punu podršku novom visokom predstavniku u BiH Kristijanu Šmitu. Istovremeno, predstavnik Rusije u SB UN, Dmitrij Polanski, izrazio je žaljenje zbog odbacivanja rusko-kineske rezolucije i poručio svojim “zapadnim kolegama“ da Moskva ne podržava novog “nelegitimnog“ visokog predstavnika u BiH.

“Rusija se odavno zalaže za ukidanje funkcije visokog predstavnika u BiH. I Kina ima sličan stav, koji uvijek možda i nije tako direktno saopštavala“, kaže za Avangardu novinar i dopisnik ruskog Komersanta sa Balkana Genadij Sisojev. “I Kina i Rusija poziciju visokog predstavnika u BiH vide kao glavni kanal uticaja Zapada u toj zemlji. S obzirom na to da u BiH, uprkos zajedničkim institucijama i organima, nacionalni lideri teško mogu da se dogovore oko bilo čega, pravo odlučivanja veoma često pripadne visokom predstavniku. Upravo je to bila suština njegove funkcije i nakon Dejtonskog sporazuma.

Rusija želi da smanji uticaj Zapada u BiH. Ona taj svoj zahtjev obrazlaže potrebom da se vlast i upravljanje zemljom preda u ruke legitimnim predstavnicima naroda koji u njoj žive. Naravno, sve ovo veoma lijepo zvuči; međutim, stvari su mnogo komplikovanije: Bosni i Hercegovini i dalje je neophodna vrsta arbitra ili sudije ukoliko dvije strane ne mogu da postignu dogovor. Istovremeno, jasno je da i Rusija i Kina žure…“

AVANGARDA: Zašto žure?

SISOJEV: Ukidanje funkcije visokog predstavnika tražile su uoči dolaska novog – njemačkog iskusnog diplomate Kristijana Šmita. Moskva i Peking se plaše da bi Šmit mogao biti aktivniji i agilniji u odnosu na svog prethodnika, koji nije bio naročito uspješan u namjeri da približi pozicije predstavnika tri naroda u BiH.

Svojevremeno su Rusija i Kina u SB UN tražile ukidanje Haškog suda, pa ni taj zahtjev nije bio usvojen. Pored ostalog, i zato što je za takve odluke neophodan konsenzus stalnih članica SB. Namjera Rusije i Kine da ukinu i funkciju visokog predstavnika u BiH ostala je samo – namjera.

AVANGARDA: Šta je interes Rusije u BiH?

SISOJEV: Griješe oni koji misle da Rusija u BiH štiti bilo čije interese osim vlastitih, koji se, najšire gledano, svode na to da Bosna i Hercegovina nikada ne uđe u NATO, te da ne ostane u sferi uticaja Zapada. Poluga na koji se Rusija u tom smislu oslanja je bosanskohercegovački entitet Republika Srpska, koji se doživljava kao najvažnija brana eventualnog članstva BiH u NATO.

AVANGARDA: Ambasador Rusije u Sarajevu interes o kojem govorite često javno iskazuje na grub i nediplomatski način.

SISOJEV: Diplomatski predstavnici Rusije u državi u kojoj službuju zastupaju politiku i interese svoje zemlje, što je legitimno. Međutim, nije bez značaja način na koji to čine: politiku možete sprovoditi na fin ili na grub način. Nažalost, pojedini ruski ambasadori pokušavaju da kopiraju jezik visokih zvaničnika Kremlja, zaboravljajući da ono što je možda dozvoljeno predsjednicima, premijerima ili ministrima nije ambasadorima, čija je glavna dužnost da ne pokvare odnose među državama.

AVANGARDA: Koliko su jake veze Milorada Dodika i zvanične Moskve?

SISOJEV: Veza Dodik-Moskva jaka je koliko i veza Moskva-Beograd.

AVANGARDA: Jednako jaka?

SISOJEV: U najmanju ruku jednako jaka, ako ne i jača u određenom smislu.

AVANGARDA: Zašto?

SISOJEV: Zato što Vučić sa Rusima pokušava da odigra donekle složeniju igru. Ili mu se barem to tako čini. Sa druge strane, Dodik igra otvoreno: vaš sam vojnik, podržavam vašu politiku, računam na vašu podršku. Rusiji je lakše sa Dodikom nego sa Vučićem.

AVANGARDA: Šta je sa drugom polugom Moskve u BiH, sa Draganom Čovićem?

SISOJEV: Moskva je uspjela da uspostavi konkretan odnos sa Čovićem, koji se, kao i njemu bliski političari, zalaže za treći entitet. Iako se Rusija za sada o tome otvoreno ne izjašnjava, i Moskvi bi, vjerujem, odgovarao treći entitet.

AVANGARDA: I predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović, zalaže se za treći entitet. Da li bismo iz te činjenice mogli izvući i neke dalekosežnije zaključke?

SISOJEV: Bilo je poslednjih dana komentara veoma uglednih analitičara regiona na tu temu. Svi su optužili Milanovića da je “ruski čovjek“, koji navodno nešto duguje Kremlju. Bio bih oprezniji u zaključcima; tim prije što vjerujem da je ključni razlog Milanovićevog zalaganja za treći entitet u BiH stav da se i Hrvatima mora dopustiti da sami izaberu svog predstavnika. Milanović to ne govori da bi pomogao Moskvi, nego da bi ojačao vlastite pozicije u eventualnom obračunu sa premijerom Andrejom Plenkovićem. Riječ je o unutrašnjopolitičkoj borbi, u kojoj je “faktor bosanskih Hrvata“ itekako značajan. Čini mi se, dakle, da je Milanović krenuo u političku bitku kako bi taj faktor po svaku cijenu preveo na svoju stranu u budućem okršaju sa Plenkovićem.

Ako pogledate hrvatsku političku scenu, videćete da nije samo Milanović, nego i njegova prethodnica Kolinda Grabar Kitarović pokušavala da igra svoju igru, da je više puta odlazila u Rusiju, jednom zvanično, i da je i tu bilo riječi o nadmetanju sa premijerom: ko je značajniji faktor u spoljnoj politici Hrvatske. Grabar Kitarović je igrala na ruskoj sceni, Milanović na bosanskohercegovačkoj.

AVANGARDA: Srbija je zemlja regiona u kojoj se najviše osjeća ruski uticaj…

SISOJEV: Tako je.

AVANGARDA: Da li agresiju koju zvanični Beograd pokazuje prema zemljama regiona – ta politika sve više liči na politiku Slobodana Miloševića – podstiče zvanična Moskva?

SISOJEV: Ne bih rekao da Srbija prema svim susjedima vodi jednaku politiku. Naprotiv: agresija o kojoj govorite usmjerena je najviše prema BiH i Crnoj Gori. Te dvije države glavna su meta srpske velikodržavne politike.

Srbiji se čini da je jak regionalni igrač. Jeste, ali ne toliko jak da može uspješno da igra na cijelom Zapadnom Balkanu. U velikoj mjeri, Beograd pokušava da kopira ponašanje Rusije u postsovjetskom prostoru. Međutim, ta je računica pogrešna.

AVANGARDA: Zašto je pogrešna?

SISOJEV: Zato što se ne možete upoređivati sa zemljom koja ima nuklearno oružje, sa državom sa kojom Zapad, uprkos svemu, neće ulaziti u konflikt po svaku cijenu. Pokušaj kopiranja politike Rusije u postsovjetskom prostoru može biti koban i za Vučića i za Srbiju. Naime, Zapad ima interes da se dogovori sa Rusijom, čak i da prećuti očiti ruski uticaj u zemljama bivšeg SSSR-a, za koje zna da ih Moskva doživljava zonom svojih interesa.

Uzdržan stav Zapada prema događajima u Gruziji 2008. godine ili onim u Ukrajini 2014. dokazuju da Zapad ipak neće ići u otvorenu konfrontaciju sa Rusijom. To ne važi za Srbiju. Vučić kao da ne shvata da ono što je dozvoljeno Rusiji nije Srbiji na Balkanu. Upravo to može biti njegova kobna greška. Jer, Rusija će po svaku cijenu, čak i po cijenu rata, braniti svoj interes u postsovjetskom prostoru; istovremeno, sasvim sigurno je da po cijenu rata neće braniti svoj interes na Balkanu.

AVANGARDA: Da, ali Srbija se konstantno naoružava, kupuje naoružanje u Rusiji… Nedavno je ambasador Srbije u Moskvi, Miroslav Lazanski, optužio Crnu Goru da je odbila zahtjev Srbije da oružje koje je dobila kao donaciju Rusije dopremi morskim putem do luke Bar, potom vozom do Beograda.

SISOJEV: Ne samo u Rusiji; kupuje ga i na Zapadu. Pored toga, ako od neke zemlje kupujete oružje, to ne znači da će vas ta zemlja braniti, niti da će zbog vas ulaziti u rat. SAD naoružava Ukrajinu, što ne znači da će, u slučaju rata Rusije i Ukrajine, američka vojska pomoći jednoj strani. Pominjete ambasadora Lazanskog, čija je izjava bila u funkciji rata Beograda sa Podgoricom: još jedno drvo u vatri anticrnogorskog raspoloženja, a ne stvarni problem i namjera Moskve da se bori za Srbiju.

AVANGARDA: Koliko je Crna Gora spremna da se bori za sebe, šta mislite? Mediji pišu da je direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejan Vukšić nedavno sa premijerom Krivokapićem boravio u Londonu kako bi britanskim zvaničnicima objasnili da, uprkos Vukšićevoj krajnje problematičnoj biografiji, informacije NATO ne cure u Moskvu.

SISOJEV: Strukture koje danas kontrolišu Krivokapić i njegov šef ANB Vukšić u prethodnom su periodu boravile u Briselu, gdje su osposobljene da provjere i kontrolišu određene stvari. Naravno, NATO nikome ne vjeruje na riječ; to za njih nije argument.

Dvije-tri godine prije članstva Crne Gore u NATO, strukture Zapadne vojne alijanse u dobroj mjeri su provjerile i pročistile crnogorski obavještajni sektor, natjeravši vlast u Podgorici da naprave čistku u bezbednosnoj strukturi. Danas je Crna Gora članica NATO, pa su te strukture pod još većom kontrolom. NATO ne bi dozvolio curenje informacija bilo kome, posebno ne Moskvi. Uostalom, NATO je nedavno Ministarstvu odbrane Crne Gore ustupio na korišćenje softver za razmjenu podataka, što dokazuje da kod njih postoje određene sumnje da tu nešto ne štima; zato hitro reaguju.

Čini mi se da vlast u Podgorici priča jedno biračima, drugo Briselu.

AVANGARDA: Šta priča Briselu?

SISOJEV: Sjećate se da je 2010. ili 2011. Vikiliks objavio razgovor čelnika Demokratskog fronta Andrije Mandića sa predstavnicima ambasade SAD u Podgorici?

“Ako mi pomognete da dođem na vlast i smijenim Mila Đukanovića, uvešću Crnu Goru u NATO“, rekao im je tada Mandić. Mislim da bi Mandić to obećanje ispunio.

Dobar dio aktuelne crnogorske vlasti shvata da ne bi opstao bez određene podrške Zapadnih struktura. Sa druge strane, prisjetite se šta je sve ova crnogorska vlast obećavala građanima uoči izbora! Ni jedno od tih obećanja nije ispunjeno.

AVANGARDA: Šta, na primjer?

SISOJEV: Nije povučeno priznanje Kosova, nisu ukinute sankcije Rusiji, nije preispitano članstvo Crne Gore u NATO. Naprotiv: Crna Gora je nove sankcije Rusiji uvela u skladu sa politikom EU, jureći u Brisel kako bi pokazala sopstvenu lojalnost prozapadnoj politici. Šta to znači? Nova crnogorska vlast nije se borila protiv kursa koji su zastupali njihovi prethodnici, nego za – vlast. Što je njihovo pravo, razumije se.

AVANGARDA: Na poziv ruske Dume, nedavno su u Moskvi boravili Andrija Mandić i Milan Knežević. Na kojem političkom nivou su primljeni?

SISOJEV: Pratio sam tu posjetu i mogu da kažem da ovoga puta dvojica čelnika DF-a nisu došli do ozbiljnijeg nivoa. Bila je to posjeta koja je prije svega bila potrebna Mandiću i Kneževiću uoči obračuna sa ostatkom vladajuće koalicije, tj. sa premijerom Krivokapićem i predsjednikom Skupštine Aleksom Bečićem.

AVANGARDA: Zbog čega je posljednja posjeta Moskvi Mandića i Kneževića bila neuspješna?

SISOJEV: Rusija je polagala velike nade u novu crnogorsku vlast, upravo polazeći od obećanja koje su partije i čelnici te vlasti upućivali Moskvu uoči izbora. Već sam rekao da ni jedno od tih obećanja nije ispunjeno. Sam premijer Krivokapić je priznao da mu je šef ruske diplomatije Sergej Lavrov u nekom neformalnom susretu zamjerio odnos prema Rusiji.

“Sudićemo po djelima, ne po riječima“, rekao je Krivokapiću ministar vanjskih poslova Rusije. I to je suština. Naravno, Moskva je bliža DF-u; istovremeno, ne razumije kako je DF bez moći da nešto promijeni, a ima najveći broj poslanika unutar vladajuće koalicije. Da li ne može ili ne želi? Upravo je ova sumnja prouzrokovala tako nizak nivo prijema dvojice čelnika proruskog Demokratskog fronta u Moskvi. Vjerovatno su ih smjestili u neki moskovski hotel i tamo ih zaboravili. Sam Milan Knežević je, kao najveći domet posjete, pominjao intervju nekoj ruskoj radio-stanici.

AVANGARDA: Jesu li prvaci DF-a u Moskvi dobili instrukcije da ruše vladu premijera Krivokapića ili…?

SISOJEV: Prvo, mislim da DF-u u ovom momentu nije mnogo stalo do smjene Krivokapića. Ako budu dobili pet, šest ministarskih resora u Krivokapićevoj rekonstruisanoj Vladi, zaboraviće smjenu. Drugo, Mandić i Knežević se uporno trude da svoje članstvo ubijede u to da iza njih stoje i Beograd i Moskva. Tim prije što znaju da su kod njihovih birača ove dvije adrese izuzetno važne. Zato sada nastoje da pokažu kako imaju podršku Moskve i Beograda da krenu u obračun sa Krivokapićem. Evo, svi su uz nas, poručuju. Mislim da je prije riječ o tome nego o ozbiljnijoj podršci ili instrukcijama Moskve. Jer, stav Moskve je jasan: dođite na vlast i isporučite ono što ste nam obećali. Kako ćete doći na vlast, to je vaš problem.

Najzad, ne zaboravite da Moskva, ako zaista želi nekoga javno da podrži, onda to javno i kaže. Jednom će tu podršku dati portparol Ministarstva inostranih poslova, drugi put neko iz Dume… Tako je bilo 2015. i 2016. godine, kad je podrška DF-u stizala gotovo svakodnevno. Sada je nema.

Sada je stvar prepuštena Beogradu.

AVANGARDA: Šta je Moskva prepustila Beogradu?

SISOJEV: Za razliku od 2015. i 2016., kada je bila mnogo aktivnija u Crnoj Gori, Moskva je region formalno prepustila Beogradu. I Miloradu Dodiku, koji je, kako sam već rekao, prilično jednostavna poluga ruskog uticaja u BiH. Dok je na vlasti i dok se drži stava da ni jedna ozbiljna evropska i zapadna politika neće proći u BiH, Dodik ima podršku Rusije. Druga, u izvjesnom smislu i komplikovanija poluga uticaja Rusije na Balkanu je Vučić.

AVANGARDA: Zašto je predsjednik Vučić “komplikovanija poluga“ Moskve?

SISOJEV: Dodik je odavno promijenio stranu u odnosu na prozapadnu politiku koju je zastupao devedesetih, shvativši da mora igrati na jaku nacionalnu kartu kako bi se vratio i opstao na vlasti. Vučić ipak igra lukavije: za razliku od Dodika, koji je sa Zapadom “na ratnoj nozi“, predsjednik Srbije nikada nije potpuno zatvori vrata prema EU i SAD. Naravno, ta vrata je širom otvorio i Moskvi, pa imam utisak da sada duboko vjeruje da će sam nadigrati i Zapad i Rusiju. Siguran sam da će izgubiti. I od Zapada i od Rusije. Jer, obje su strane Vučića odavno pročitale. Sama Rusija je nacrtala mnogo crvenih linija koje Vučić više ne može da pređe.

AVANGARDA: Čiji je uticaj u regionu danas veći: Zapada ili Rusije?

SISOJEV: Da ste mi isto pitanje postavili prije godinu ili dvije, odgovorio bih vam da uticaj Rusije na Balkanu jači. EU je tada imala svoje probleme; o Trampovoj Americi, koju Balkan suštinski nije zanimao, da i ne govorimo. Sada mi se čini da trend jačanja uticaja Zapada raste, posebno SAD. Evropa nema kud, moraće da prati Ameriku i predsjednika Bajdena. Nakon Bajdenove pobjede, moguće je identifikovati više indikatora koji potvrđuju da se Amerika polako, ali sigurno vraća na Balkan. Uostalom, to potvrđuje i povratak američkih profesionalnih kadrova, koji su se bili povukli. Povratak Amerike znači jačanje uticaja EU, ali i slabljenje ruskog uticaja na Zapadnom Balkanu.