Na izmaku je godina neuspješne ruske vojne invazije na Ukrajinu. Ukupni učinak s obzirom na postavljene javno objavljene ciljeve ravan je nuli. Rusi su, istina, uspostavili nesiguran teritorijalni spoj okupiranih ukrajinskih teritorija na jugu i istoku Ukrajine i sada pokušavaju stabilizirati pozicije na jugoistočnoj obali Dnjepra i novim ofenzivnim operacijama eventualno dosegnuti crte samoproglašenih i anektiranih dijelova Ukrajine. Istodobno su pokrenuli rat iscrpljivanja i pokušavaju postići apsolutnu i višestruku nadmoć nad ukrajinskom obranom. 

Ali to jednostavno nije cilj rata pokrenutog 24. februara prošle godine koji je sam Putin javno objavio. 

Kao cilj rata Putin je proklamirao “demilitarizaciju” i “denacifikaciju” Ukrajine, što znači uništenje ukrajinskih vojnih snaga i promjenu političkog vodstva u Ukrajini. Ništa od toga što je Putin naznačio kao ciljeve rata ruska vojska nije uspjela ostvariti. 

Putinov rat u Ukrajini doživio je stoga potpuni debakl već u svome startu, a nastavkom ruske agresije rat ulazi u novu fazu iscrpljivanja u kojem Rusija pokušava ostvariti brojčanu nadmoć u ljudstvu i materijalu i postići što se još da postići dok Ukrajina potpuno ne razvije svoje odbrambene sposobnosti i ne dobije i ne ovlada modernim zapadnim naoružanjem koje joj se isporučuje i koje će joj se nastaviti isporučivati u dovoljnim količinama za održavanje uspješne odbrane i eventualno pokretanje napadnih operacija većeg obima. 

Tokom godine dana ratovanja iskristaliziralo se nekoliko specifičnih značajki ovoga rata. Prije svega, zbivanja prije samog rata i za njegova trajanja ostavljaju gorak dojam da se on zapravo mogao spriječiti pravilnom reakcijom Europe i SAD-a. 

Još 2014. SAD i evropski saveznici raspolagali su s dovoljno političkih i vojnih instrumenata odvraćanja Rusije od agresije na istok Ukrajine i zaposjedanja Krima, ali se oni nisu koristili. Evropska unija, na čelu s Njemačkom, vođena svojim prije svega ekonomskim interesima, praktički je blokirala bilo kakvu suvislu akciju Zapada kao odgovor na početnu rusku agresiju. 

Bitan je posao 

Lukrativni energetski poslovi Njemačke i EU-a s Rusijom umrtvili su i učinili nemogućom bilo kakvu smislenu reakciju na rusku agresiju i prisvajanje ukrajinskog teritorija. 

Uvedene sankcije bile su samo alibi za nastavak poslovanja, a Putin i politički krug oko njega stekli su dojam da Evropa i Zapad u situaciji evropske ovisnosti o ruskim energentima ne mogu utjecati na rusko djelovanje i da praktički mogu činiti šta god žele. Takva paradigma koja je bila vidljiva svima, ne samo Kremlju, vodila je izravno u eskalaciju ruskog korištenja vojnih instrumenata u ruskom vanjskom djelovanju i u konačnici do pokretanja ruskog totalnog rata protiv Ukrajine. 

Plinski biznis s Rusijom nastavio se čak i nakon ruske invazije na Ukrajinu 24. februara prošle godine. Štoviše, nabavka ruskog plina za Europu se u kratkom vremenu i povećala. Krajem marta, dakle mjesec dana nakon započinjanja ruske agresije, Bloomberg je među prvima objavio informaciju da se, dok bjesni ruski rat u Ukrajini, plinski biznis između Rusije i Europe čak i preko ukrajinskog teritorija nesmetano nastavlja uz uredno plaćanje ugovorenih cijena i naknada, uključujući i naknade Ukrajini za provoz ruskog plina preko njezina teritorija kroz njezinu plinovodnu mrežu. Rapidni porast europskog uvoza ruskoga plina preko ukrajinske plinovodne mreže počeo je već u prvih 48 sati rata, a svoj vrhunac dosegnuo je u prvoj polovini marta. Činjenica je to koja bi trebala biti krajnje neugodna za moralni i politički kredibilitet najmoćnijih europskih država i Europske unije u cjelini, poglavito danas kada se europska politička elita, jednako kao i u slučaju razaranja Bliskog istoka i pokretanja sulude imigracijske agende, predstavlja nevinom i pogođenom višom silom, a ne učincima vlastitog djelovanja. 

Dok su ruske trupe nesmiljeno gazile Ukrajinu u proklamiranom općem ratu protiv samog postojanja ukrajinske nacije i ukrajinske države, energetske kompanije iz Europske unije nije zanimalo što se događa na terenu pasu povećale opseg nabave plina iz države agresora uz istodobnu medijski pompozno predstavljenu čvrstu podršku napadnutoj Ukrajini. 

Bitni energenti 

Da je bilo drugačije i da se europska politička i privredna elita drugačije postavila prvog dana ruske invazije na Ukrajinu, zatvorila bi uvoz svih ruskih energenata u Europu, a ne dopustila nastavak biznisa, čak i provoz ruskog plina kroz napadnutu Ukrajinu. Europa bi i u tom slučaju uspjela osigurati dovoljno energenata kao što je uspjela nakon zatvaranja ruskih pipa, ali bi u tom slučaju Rusiji uskratila milijarde eura kojima je Moskva vodila rat u Ukrajini. Mjesecima taj rat praktički Moskvu nije ništa koštao jer je plaćen europskim novcem. Argument koji se uporno pokušava plasirati kroz medije kako se kupovalo vrijeme jednostavno ne stoji. On se inače redovito koristi kada treba opravdati propuštanje djelovanja ili zakulisne igre. Samo uvođenje sankcija u obliku u kojem ih je dizajnirao EU upravo je ono što su Rusi i očekivali i na taj potez Europe i Zapada bili su pripremljeni pa je i njihov učinak sve do danas ostao ograničen. No promptno i potpuno zatvaranje dotoka ruskih energenata Rusija nije očekivala i ono bi djelovalo mnogo učinkovitije od postepenih sankcija koje su donošene upravo u obliku i tempu koji su Rusi i predvidjeli. 

Osim toga, rat se možda mogao spriječiti ili ograničiti da je na zahtjev ukrajinske vlade prije ruskog napada NATO prvi ušao na teritorij Ukrajine. U toj varijanti, nad kojom se mnogi zgražaju kada se spomene, Moskva bi bila prisiljena na sasvim drugačiju kalkulaciju i na strateškoj i na operativnoj razini. Pritom ne bi nastupio ništa veći rizik eskalacije nego što je današnji. Štoviše, današnji rizik eskalacije rata u Ukrajini višestruko je veći nego u opisanoj varijanti. 

No zašto bi Zapad to učinio i na sebe preuzeo toliku odgovornost kada se Putin sam ponudio za neslavnu ulogu agresora i kada je sve što je poduzeo od 24. februara do danas samo upropastilo Rusiju i ojačalo Zapad? Putin je toliko zaglibio u blatu Ukrajine da bi bilo šteta, rizično za vlastiti ugled i kontraproduktivno, mučiti se oko njega i pokušavati ga odvratiti od rata u koji je nezaustavljivo srljao. 

Sam se ponudio 

I to unatoč tome što je raspolagao svim potrebnim obavještajnim informacijama koje su mu govorile protiv opcije za koju se odlučio. On je idealni igrač Zapada koji je postavio i dalje postavlja Rusiju tačno ondje na geopolitičkoj šahovskoj ploči- kako bi rekao Brzezinski – gdje je žele vidjeti. Tokom 2. svjetskog rata dugo su se u najvišim savezničkim krugovima vodile rasprave treba li intenzivirati pokušaj ubistva Hitlera i zaključak je bio da ga treba ostaviti gdje je jer savršeno vodi Njemačku u poraz. Takav status po svemu sudeći ima i Putin koji Rusiju uporno vodi u treću propast u posljednjih stotinu godina. 

Kada se, naime, činilo da su SAD i Zapad nakon američkog povlačenja iz Afganistana upali u stratešku defenzivu, spasonosni potez povukao je Putin invazijom na Ukrajinu i tokom samo nekoliko dana potpuno je preokrenuo raspored snaga na vlastitu štetu. Zahvaljujući otporu ukrajinske vojske, invazija velike ruske vojne sile raspršena je i pretvorena u potpuni vojni i geopolitički debakl. Putin je svojom agresijom na Ukrajinu za dugo razdoblje potpuno uništio ruske strateške opcije i usporedno omogućio desetljećima neviđeni trijumf američke i zapadne politike. 

Američki admiral James Stavridis, bivši komandant savezničkih snaga u Evropi, stoga je bio u pravu kada je nakon pokretanja ruske invazije na Ukrajinu izjavio: “Putin je u roku od 48 sati postigao ono što ja nisam uspio u četiri godine”. 

Ono što admiral Stavridis nije uspio u četiri godine jest ujedinjenje evropskih članica NATO-a oko zajedničke politike i povećavanje izdvajanja za oružane snage. Tako je predvodnica Evropske unije Njemačka ne samo odmah osigurala fond od 100 milijardi eura za jačanje svojih oružanih snaga s najavom daljnjeg povećanja nego je i svoj vojni budžet podigla na razinu od 2 posto BDP-a, što je u njemačkom slučaju, s obzirom na veličinu BDP-a, uistinu ogroman novac. 

Ujedinjenje Evrope 

Putinov katastrofalni vojni pohod ne samo da je ojačao evropsku komponentu NATO-a nego je ujedinio i članice Evropske unije. 

Danas, i da Moskva želi izaći iz rata, to više ne može tek tako učiniti jer su nastale posljedice ogromne, a Putinoiva vlast bi se raspala. Jednako tako i nastavak rata bez pobjede vodi Putinovu kraju. Rusija je u situaciji da ima sve manje šansi radikalno promijeniti stanje na ratištu, ali se ne može ni tek tako povući. Sada je kasno. U prva 72 sata rata imali su šansu gotovo bezbolnog izvlačenja da su imali sposobnosti procijeniti kako takozvana specijalna vojna operacija jednostavno ne može biti uspješno provedena i kako vojne snage treba vratiti na početne pozicije. 

Doista, već trećega dana rata bilo je jasno da ne postoje nikakve šanse brze pobjede uz rušenje ukrajinskog vodstva i tada su Rusi morali prekinuti operaciju i hitno početi povlačiti masivne vojne snage koje su se u kolonama valjale prema Kijevu u očekivanju da su stvari u ukrajinskom glavnom gradu već riješene. 

No nije bilo tako. Specijalni dio “specijalne operacije” koji se izvodio u Kijevu nije uspio, a trupe su nastavile u pohodnom poretku napredovati prema Kijevu. Pritom su doživjele ogromne gubitke. U tome trenutku Rusi su mogli, povlačeći snage, negirati da su uopće imali namjeru izvršiti invaziju na Ukrajinu i rušiti ukrajinsku vlast. Time bi u geopolitičkom i vremenskom pogledu dobili veći manevarski prostor za promjenu planova u cilju postizanja  svojih strateških ciljeva. Sada je za to kasno. Kasnije ruske tvrdnje kako je cilj ruske vojne operacije zapravo bio preventivni udar jer je Ukrajina namjeravala vojno udariti na odmetnute dijelove svoga teritorija sada ne djeluju uvjerljivo. 

Nije mu uspjelo 

Putin prvoga dana rata nije ustvrdio da je cilj preventivni napad, iako je mogao i u konačnici bi dobio minimum više kredibiliteta nego time što je oholo ustvrdio da je cilj ruske vojne operacije ni manje ni više nego ovladavanje cijelom Ukrajinom, što je uostalom i bio pravi cilj. 

Nakon neuspjeha u početnoj fazi operacije i neuspjeha specijalnih postrojbi u Kijevu Rusi su na jedvite jade izvukli iz borbenog kontakta gotovo desetkovane snage koje su napredovale prema Kijevu i potom ih prebacili na istok najavljujući veliku i odlučnu bitku kojom će opkoliti i uništiti glavninu ukrajinske vojske. No od velike ruske ofenzive na istoku ponovno nije bilo ništa. Izostale su najavljene odlučne i velike bitke ruske vojske u Ukrajini i rusko ratovanje u Ukrajini ostalo je ono što je bilo i prvih dana -potpuni debakl. Uslijedilo je potom izvlačenje snaga iz Hersona koje su bile pod prijetnjom opkoljavanja i povlačenje na jugoistočnu obalu Dnjepra. 

Rat je pokazao izuzetno lošu kvalitetu ruske vojske i njezina zapovjednog kadra. Uzrok je negativna selekcija u napredovanju i postavljanju na zapovjedne dužnosti po političkoj liniji od samog dna do vrha vojnog sustava, kao i nedostatak kvalitetnog dočasničkog kadra. 

Kako god bilo, rat u Ukrajini će se nastaviti. Politički trošak povlačenja ili prihvaćanja primirja, prema promišljanju ruskog političkog i vojnog vodstva, još ne može biti opcija. Njihov kredibilitet u Rusiji bio bi oslabljen, a Putinov i položaj cijele strukture vlasti bio bi ugrožen. S druge strane, SAD, Velika Britanija i Zapad u cjelini ne mogu dopustiti pobjedu Rusije u Ukrajini u bilo kojem obliku i u bilo kojem opsegu. Washington je sa saveznicima uložio i sredstva i ugled u podršku Ukrajini i to ne može dovoditi u pitanje. Ukrajina za Zapad ne smije biti poražena i isporuke oružja sa zapada će se nastaviti na maksimalno mogućoj razini. Rat se pretvara u rat iscrpljivanja u kojem ni jedna strana ne može odustati od svojih ciljeva. 

Rat u Ukrajini oživio je NATO koji je bio pred raspadom 

Putinova ratna avantura u Ukrajini koja će definitivno završiti katastrofalno i za Rusiju i za Putina oživila je NATO, koji je donedavno bio toliko podijeljen da je francuski predsjednik Macron bio prisiljen upozoriti da je on praktički doživio “moždani udar”. NATO je u posljednja tri decenije uistinu imao problema s definiranjem vlastite svrhe postojanja, no ruska politika predvođena Putinom i njegovim političkim krugom iz godine u godinu davala mu je sve više razloga za postojanje. Napokon, ruska invazija na Ukrajinu, događaj koji je u Evropi nezabilježen od 2. svjetskog rata, kako po svojoj geopolitičkoj težini tako i po posljedicama koje može izazvati, učvrstila je NATO i čak potaknula europske države koje nisu bile u njegovu sastavu da promišljaju o uključivanju u njegovu strukturu. 

Pristupanje Finske i Švedske u NATO-savez još je jedan veliki korak. 

Ruska invazija na Ukrajinu povratila je i američko globalno vodstvo uzdrmano nakon povlačenja iz Afganistana. SAD je uložio truda u obnovu zapadne solidarnosti pri suočavanju s ruskom agresijom. Washington je, bez sumnje, uz asistenciju Ujedinjenog Kraljevstva orkestrirao uvođenje ekonomskih sankcija prema Rusiji, poticao dodatno raspoređivanje savezničkih trupa na prednjim crtama saveza prema Rusiji i koristio multilateralne institucije poput Vijeća sigurnosti UN-a, Opće skupštine UN-a i Vijeća za ljudska prava UN-a, kao i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), kako bi okupio što veći dio međunarodne zajednice u otporu ruskoj agresiji na Ukrajinu, u čemu je i uspio. Putinov rat potpuno je oporavio narušeni ugled SAD-a u svijetu i potvrdio američko globalno vodstvo.