Na izmaku je godina neuspješne ruske vojne invazije na Ukrajinu. Ukupni učinak s obzirom na postavljene javno objavljene ciljeve ravan je nuli. Rusi su, istina, uspostavili nesiguran teritorijalni spoj okupiranih ukrajinskih teritorija na jugu i istoku Ukrajine i sada pokušavaju stabilizirati pozicije na jugoistočnoj obali Dnjepra i novim ofenzivnim operacijama eventualno dosegnuti crte samoproglašenih i anektiranih dijelova Ukrajine. Istodobno su pokrenuli rat iscrpljivanja i pokušavaju postići apsolutnu i višestruku nadmoć nad ukrajinskom odbranom.

Ali to jednostavno nije cilj rata pokrenutog 24. februara prošle godine koji je sam Putin javno objavio.

Kao cilj rata Putin je proklamirao “demilitarizaciju” i “denacifikaciju” Ukrajine, što znači uništenje ukrajinskih vojnih snaga i promjenu političkog vodstva u Ukrajini. Ništa od toga što je Putin naznačio kao ciljeve rata ruska vojska nije uspjela ostvariti.

Putinov rat u Ukrajini doživio je stoga potpuni debakl već u svom startu, a nastavkom ruske agresije rat ulazi u novu fazu iscrpljivanja u kojem Rusija pokušava ostvariti brojčanu nadmoć u ljudstvu i materijalu i postići što se još da postići dok Ukrajina potpuno ne razvije svoje odbrambene sposobnosti i ne dobije i ne ovlada modernim zapadnim naoružanjem koje joj se isporučuje i koje će joj se nastaviti isporučivati u dovoljnim količinama za održavanje uspješne odbrane i eventualno pokretanje napadnih operacija većeg opsega.

Širenje rata

Nažalost, iako to mnogi ne žele vidjeti, rat svakim danom eskalira i po vremenu i prostoru. Izgledno je njegovo sve duže trajanje i uključenje sve većeg broja vanjskih sila. Rat u Ukrajini se bez ikakve dvojbe već sada jasno iskazuje kao novi veliki evropski rat, istinski nasljednik velikih europskih ratova 20. vijeka.

Evropa je toliko značajna na svjetskom nivou da svaki veliki rat na njenoj teritoriji istodobno znači i globalni rat, a naznake prerastanja ukrajinskog rata u globalni sukob, koliko god se propaganda trudila, ne mogu se sakriti. Oko ruskog rata u Ukrajini svijet se rapidno dijeli na one države koje se protive ruskoj agresiji i pružaju aktivnu političku i vojnu podršku Ukrajini, na one koje posredno ili neposredno podržavaju Rusiju, kao što je Iran između ostalog isporukama naoružanja i velikih količina municije koje je potrebno za pokrenuti rat iscrpljivanja, i na one države koje drže distancu i od jedne i od druge zaraćene strane, kao što je primjerice Indija.

One su pak pod pritiskom, i političkim i ekonomskim, istodobno i Rusije i Zapada. Kina je pak posebna priča i na nju se, iako se ne distancira od Moskve, ne može tek tako vršiti pritisak. Međutim, ni Kina nije zadovoljna katastrofalnim ruskim vojnim učincima u Ukrajini i produživanjem rata unedogled.

Tokom godine dana ratovanja iskristaliziralo se nekoliko specifičnih značajki ovoga rata. Prije svega, zbivanja prije samog rata i za njegova trajanja ostavljaju gorak dojam da se on zapravo mogao spriječiti pravilnom reakcijom Evrope i SAD-a.

Još 2014. SAD i evropski saveznici raspolagali su s dovoljno političkih i vojnih instrumenata odvraćanja Rusije od agresije na istok Ukrajine i zaposjedanja Krima, ali se oni nisu koristili. Evropska unija, na čelu s Njemačkom, vođena svojim prije svega ekonomskim interesima, praktički je blokirala bilo kakvu suvislu akciju Zapada kao odgovor na početnu rusku agresiju.

Bitan je posao

Lukrativni energetski poslovi Njemačke i EU-a s Rusijom umrvili su i učinili nemogućom bilo kakvu smislenu reakciju na rusku agresiju i prisvajanje ukrajinskog teritorija.

Uvedene sankcije bile su samo alibi za nastavak poslovanja, a Putin i politički krug oko njega stekli su dojam da Evropa i Zapad u situaciji evropske ovisnosti o ruskim energentima ne mogu utjecati na rusko djelovanje i da praktički mogu činiti šta god žele. Takva paradigma koja je bila vidljiva svima, ne samo Kremlju, vodila je izravno u eskalaciju ruskog korištenja vojnih instrumenata u ruskom vanjskom djelovanju i u konačnici do pokretanja ruskog totalnog rata protiv Ukrajine.

Plinski biznis s Rusijom nastavio se čak i nakon ruske invazije na Ukrajinu 24. februara prošle godine. Štaviše, nabavka ruskog plina za Evropu se u kratkom vremenu i povećala. Krajem marta, dakle mjesec dana nakon započinjanja ruske agresije, Bloomberg je među prvima objavio informaciju da se, dok bjesni ruski rat u Ukrajini, plinski biznis između Rusije i Evrope čak i preko ukrajinske teritorije nesmetano nastavlja uz uredno plaćanje ugovorenih cijena i naknada, uključujući i naknade Ukrajini za provoz ruskog plina preko njezina teritorija kroz njezinu plinovodnu mrežu.

Rapidni porast evropskog uvoza ruskoga plina preko ukrajinske plinovodne mreže počeo je već u prvih 48 sati rata, a svoj vrhunac dosegnuo je u prvoj polovici marta. Činjenica je to koja bi trebala biti krajnje neugodna za moralni i politički kredibilitet najmoćnijih europskih država i Evropske unije u cjelini, posebno danas kada se evropska politička elita, jednako kao i u slučaju razaranja Bliskog istoka i pokretanja sulude imigracijske agende, predstavlja nevinom i pogođenom višom silom, a ne učincima vlastitog djelovanja.

Dok su ruske trupe nesmiljeno gazile Ukrajinu u proklamiranom općem ratu protiv samog postojanja ukrajinske nacije i ukrajinske države, energetske kompanije iz Evropske unije nije zanimalo što se događa na terenu pa su povećale opseg nabavke plina iz države agresora uz istodobnu medijski pompozno predstavljenu čvrstu podršku napadnutoj Ukrajini.

Bitni energenti

Da je bilo drugačije i da se evropska politička i privredna elita drugačije postavila prvog dana ruske invazije na Ukrajinu, zatvorila bi uvoz svih ruskih energenata u Evropu, a ne dopustila nastavak biznisa, čak i provoz ruskog plina kroz napadnutu Ukrajinu. Evropa bi i u tom slučaju uspjela osigurati dovoljno energenata kao što je uspjela nakon zatvaranja ruskih pipa, ali bi u tom slučaju Rusiji uskratila milijarde eura kojima je Moskva vodila rat u Ukrajini. Mjesecima taj rat praktički Moskvu nije ništa koštao jer je plaćen evropskim novcem. Argument koji se uporno pokušava plasirati kroz medije kako se kupovalo vrijeme jednostavno ne stoji. On se inače redovno koristi kada treba opravdati propuštanje djelovanja ili zakulisne igre. Samo uvođenje sankcija u obliku u kojem ih je dizajnirao EU upravo je ono što su Rusi i očekivali i na taj potez Evrope i Zapada bili su pripremljeni pa je i njihov učinak sve do danas ostao ograničen. Međutim promptno i potpuno zatvaranje dotoka ruskih energenata Rusija nije očekivala i ono bi djelovalo mnogo učinkovitije od postepenih sankcija koje su donošene upravo u obliku i tempu koji su Rusi i predvidjeli.

Osim toga, rat se možda mogao spriječiti ili ograničiti da je na zahtjev ukrajinske vlade prije ruskog napada NATO prvi ušao na teritoriju Ukrajine. U toj varijanti, nad kojom se mnogi zgražaju kada se spomene, Moskva bi bila prisiljena na sasvim drugačiju kalkulaciju i na strateškom i na operativnom nivou. Pritom ne bi nastupio ništa veći rizik eskalacije nego što je današnji. Štaviše, današnji rizik eskalacije rata u Ukrajini višestruko je veći nego u opisanoj varijanti.

Međutim zašto bi Zapad to učinio i na sebe preuzeo toliku odgovornost kada se Putin sam ponudio za neslavnu ulogu agresora i kada je sve što je poduzeo od 24. februara do danas samo upropastilo Rusiju i ojačalo Zapad? Putin je toliko zaglibio u blatu Ukrajine da bi bilo šteta, rizično za vlastiti ugled i kontraproduktivno, mučiti se oko njega i pokušavati ga odvratiti od rata u koji je nezaustavljivo srljao.

Sam se ponudio

I to unatoč tomu što je raspolagao svim potrebnim obavještajnim informacijama koje su mu govorile protiv opcije za koju se odlučio. On je idealni igrač Zapada koji je postavio i dalje postavlja Rusiju tačno ondje na geopolitičkoj šahovskoj ploči – kako bi rekao Brzezinski – gdje je žele vidjeti. Tokom Drugog svjetskog rata dugo su se u najvišim savezničkim krugovima vodile rasprave treba li intenzivirati pokušaj ubistva Hitlera i zaključak je bio da ga treba ostaviti gdje je jer savršeno vodi Njemačku u poraz. Takav status po svemu sudeći ima i Putin koji Rusiju uporno vodi u treću propast u posljednjih stotinu godina.

Kada se, naime, činilo da su SAD i Zapad nakon američkog povlačenja iz Afganistana upali u stratešku defanzivu, spasonosni potez povukao je Putin invazijom na Ukrajinu i tokom samo nekoliko dana potpuno je preokrenuo raspored snaga na vlastitu štetu. Zahvaljujući otporu ukrajinske vojske, invazija velike ruske vojne sile raspršena je i pretvorena u potpuni vojni i geopolitički debakl. Putin je svojom agresijom na Ukrajinu za dug period potpuno uništio ruske strateške opcije i usporedno omogućio desetljećima neviđeni trijumf američke i zapadne politike.

Američki admiral James Stavridis, bivši komandant savezničkih snaga u Evropi, stoga je bio u pravu kada je nakon pokretanja ruske invazije na Ukrajinu izjavio: “Putin je u roku od 48 sati postigao ono što ja nisam uspio u četiri godine”.

Ono što admiral Stavridis nije uspio u četiri godine jest ujedinjenje evropskih članica NATO-a oko zajedničke politike i povećavanje izdvajanja za oružane snage. Tako je predvodnica Evropske unije Njemačka ne samo odmah osigurala fond od 100 milijardi eura za jačanje svojih oružanih snaga s najavom daljnjeg povećanja nego je i svoj vojni budžet podigla na nivo od 2 posto BDP-a, što je u njemačkom slučaju, s obzirom na veličinu BDP-a, uistinu ogroman novac.

Ujedinjenje Evrope

Putinov katastrofalni vojni pohod ne samo da je ojačao evropsku komponentu NATO-a nego je ujedinio i članice Evropske unije pa je profesor sa Univerziteta Columbia i direktor Evropskog instituta Adam Tooze također u pravu kada duhovito kaže da je Vladimir Putin učinio više za evropsku integraciju od Jeana Monneta.

Danas, i da Moskva želi izaći iz rata, to više ne može tek tako učiniti jer su nastale posljedice ogromne, a Putinoiva vlast bi se raspala. Jednako tako i nastavak rata bez pobjede vodi Putinovom kraju. Rusija je u situaciji da ima sve manje šansi radikalno promijeniti stanje na ratištu, ali se ne može ni tek tako povući. Sada je kasno. U prva 72 sata rata imali su šansu gotovo bezbolnog izvlačenja da su imali sposobnosti procijeniti kako takozvana specijalna vojna operacija jednostavno ne može biti uspješno provedena i kako vojne snage treba vratiti na početne pozicije.

Doista, već trećeg dana rata bilo je jasno da ne postoje nikakve šanse brze pobjede uz rušenje ukrajinskog vodstva i tada su Rusi morali prekinuti operaciju i hitno početi povlačiti masivne vojne snage koje su se u kolonama valjale prema Kijevu u očekivanju da su stvari u ukrajinskom glavnom gradu već riješene.

Međutim nije bilo tako. Specijalni dio “specijalne operacije” koji se izvodio u Kijevu nije uspio, a trupe su nastavile u pohodnom poretku napredovati prema Kijevu. Pritom su doživjele ogromne gubitke. U tome trenutku Rusi su mogli, povlačeći snage, negirati da su uopće imali namjeru izvršiti invaziju na Ukrajinu i rušiti ukrajinsku vlast. Time bi u geopolitičkom i vremenskom pogledu dobili veći manevarski prostor za promjenu planova u cilju postizanja svojih strateških ciljeva. Sada je za to kasno. Kasnije ruske tvrdnje kako je cilj ruske vojne operacije zapravo bio preventivni udar jer je Ukrajina namjeravala vojno udariti na odmetnute dijelove svoje teritorije sada ne djeluju uvjerljivo.

Nije mu uspjelo

Putin prvog dana rata nije utvrdio da je cilj preventivni napad, iako je mogao i u konačnici bi dobio minimum više kredibiliteta nego time što je oholo utvrdio da je cilj ruske vojne operacije ni manje ni više nego ovladavanje cijelom Ukrajinom, što je uostalom i bio pravi cilj.

Nakon neuspjeha u početnoj fazi operacije i neuspjeha specijalnih jedinica u Kijevu Rusi su na jedvite jade izvukli iz borbenog kontakta gotovo desetkovane snage koje su napredovale prema Kijevu i potom ih prebacili na istok najavljujući veliku i odlučnu bitku kojom će opkoliti i uništiti glavninu ukrajinske vojske. Međutim od velike ruske ofanzive na istoku ponovno nije bilo ništa.

Izostale su najavljene odlučne i velike bitke ruske vojske u Ukrajini i rusko ratovanje u Ukrajini ostalo je ono što je bilo i prvih dana – potpuni debakl. Uslijedilo je potom izvlačenje snaga iz Hersona koje su bile pod prijetnom opkoljavnja i povlačenje na jugoistočnu obalu Dnjepra.

Rat je pokazao izuzetno lošu kvalitetu ruske vojske i njenog komandnog kadra. Uzrok je negativna selekcija u napredovanju i postavljanju na komandne dužnosti po političkoj liniji od samog dna do vrha vojnog sistema, kao i nedostatak kvalitetnog podoficirskog kadra.

Kako god bilo, rat u Ukrajini će se nastaviti. Politički trošak povlačenja ili prihvaćanja primirja, prema promišljanju ruskog političkog i vojnog vodstva, još ne može biti opcija. Njihov kredibilitet u Rusiji bio bi oslabljen, a Putinov i položaj cijele strukture vlasti bio bi ugrožen. S druge strane, SAD, Velika Britanija i Zapad u cjelini ne mogu dopustiti pobjedu Rusije u Ukrajini u bilo kojem obliku i u bilo kojem opsegu. Washington je sa saveznicima uložio i sredstva i ugled u podršku Ukrajini i to ne može dovoditi u pitanje. Ukrajina za Zapad ne smije biti poražena i isporuke oružja sa zapada će se nastaviti na maksimalno mogućem nivou. Rat se pretvara u rat iscrpljivanja u kojem ni jedna strana ne može odustati od svojih ciljeva.

Egzistencijalni rat

Francuski brigadni general Paul Cesari, procjenjujući stanje na ukrajinskom ratištu u svom komentaru od 17. januara 2023., kaže: “Završili smo 2022. s ratom u Ukrajini koji je utjecao na zbivanja u cijelom svijetu bez ikakve istinske naznake nade za mirno rješenje. Njegov utjecaj u 2023. na globalna zbivanja višestruko će se pojačati”.

General Cesari zaključuje: “Egzistencijalni rat koji Ukrajina vodi za svoj opstanak suočava se s egzistencijalnim ratom koji moskovska vlast vodi za svoj opstanak s očito fatalističkim prihvaćanjem rata od ruskog stanovništva. Žestoke borbe oko Bahmuta i Soledara ilustriraju ovu stratešku aporiju. Ukrajina ne smije i ne može izgubiti – Rusija ne smije i ne može izgubiti”.