ANDREJ NIKOLAIDIS ZA "SB": "Amfilohije je učinio očitim da Crna Gora nikada iz Srednjeg vijeka nije iskoračila…”

Ne želim imati posla, ne želim imati kontakta sa ljudima koji vjeruju da nikome ništa nisu dužni. Ne vjerujem im. Etika počiva na dugu.

  • Mini market

  • 25. Feb. 2023  25. Feb. 2023

  • 0

Ne želim imati posla, ne želim imati kontakta, sa ljudima koji vjeruju da nema ničeg što je veće od njih.

Ne želim imati posla, ne želim imati kontakta sa ljudima koji vjeruju da nikome ništa nisu dužni. Ne vjerujem im. Etika počiva na dugu.

Jednako tako, želim biti što dalje od ljudi koji su lišeni stida, lišeni osjećaja krivnje, lišeni kajanja. Etika počiva na stidu, krivnji i kajanju.

Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu

Ali postanem agresivan, postanem srdžba, kada se pojave ljudi koji od mene zahtijevaju da u ime duga, čiji su oni samoproglašeni zastupnici, neprekidno osjećam krivnju. Oni će živjeti u gadluku, a ja treba da živim u krivnji?

To je razlog zašto očima ne mogu vidjeti kler koji laže da je zadužen za moju dušu.

Kada je Amfilohije, najprije litijama, potom vladom koju je on lično sastavio u manastiru Ostrog, Crnu Goru vratio u Srednji vijek – zapravo: učinio očitim da Crna Gora nikada iz Srednjeg vijeka nije iskoračila – svega nas nekoliko, na prste dvije ruke si nas mogao prebrojati, javno se suprotstavilo toj sili neznanja, sujevjerja, lažne religioznosti i nacionalizma u terminalnoj fazi. Tako sam učinio ne zato što sam ateista, nego zato što sam smatrao da su Amfilohije i oni koji su ga slijedili sramota za hrišćanstvo. Ne zato što mislim da Boga nema, nego zato što sam mislio: Bog ili je sa njima, ili je sa mnom. Zato što sam znao da je sa mnom.

Što bi rekao Bojan Tončić, dozvolite da u nedostatku boljih izvora citiram sebe, iz knjige „Smjena straže“:

„Nietzsche je tvrdio da je odnos dužnik/povjerilac temeljni društveni odnos.

Prihvatimo li tu hipotezu, ukazaće nam se da je:

Moral zajednice katalog onoga što dugujemo drugima, tradicija ono što dugujemo precima, porodica u kojoj smo rođeni ono što dugujemo roditeljima, crkva upravitelj onoga što dugujemo Bogu, patriotizam ono što dugujemo državi-naciji, ekonomija ono što dugujemo lihvarima, ekologija ono što dugujemo Majci Prirodi, sam život ono što dugujemo Bogu, Prirodi, providnosti, slučaju... A politika čuvar sistema u kojem može biti promijenjeno sve – osim temeljnog dužničko-povjerilačkog odnosa: dakle ništa.

K vragu: pa što je onda, osim otplate duga, smisao života? Mislim, osim proizvodnje još dugova koje ćemo na vrat natovariti svojoj djeci?

Primjećujemo da je odnos dužnik/povjerilac pun posrednika, upravitelja duga koji nastupaju kao zastupnici interesa povjerioca. Crkva je tek najočitiji primjer. Isus umire za nas i tako nas oslobađa, nakon čega dugujemo jedino Crkvi, koja nas upozorava da otpis duga nije besplatan – dužni smo naime onima koji zastupaju Onoga koji nas je razriješio dugova. Akademije nauka i umjetnosti i ostale institucije nacionalne kulture pojavljuju se kao upravitelji tradicije. Vojska se tradicionalno pojavljuje kao upravitelj duga državi-naciji, dok u mirnodopskim uslovima njen posao preuzima klasa političkih predstavnika. Da ne pominjemo Superego, koji je najbrutalniji utjerivač duga: ma koliko krivice osjećali, ma koliko kajanjem kamata otplatili, glavnica duga ostaje netaknuta (štaviše: što se više kajemo, to je krivica veća), a sam iznos onoga što dugujemo nepoznat, premda očito – beskrajan. Pitanje duga je, očito, konstitutivno ne samo za naša društva, nego i našu ličnost“.

Što mislim o Crkvi, to mislim i o agresivnim propovjednicima progresivnih, zelenih politika, koji nisu drugo nego New Age kler Majke Prirode, sekularizovane verzije Boga Oca.

Imati djecu je loše za planetu, veli ljetos u svojoj kolumni ugledna Jill Filipović. Evo linka

Imati dijete je najgora stvar koju možete uraditi za planetu, saznajemo. Što se tiče emisije CO2, dijete je 7 puta gore od deset sljedećih najgorih stvari. Dijete je, znači, ekološki incident koji nikako da okonča.

I ne samo to. Imati djecu je, saznajemo, loše za djecu. Jer, ako dobijete dijete, ono će odrasti u apokaliptičnom, paklenom okruženju, punom vatre i poplava.

Bazična google pretraga otkriva nam da mnogi ljudi imaju dilemu koju artikuliše Filipović. „Insider“, recimo, donosi članak pod naslovom: „Želim imati djecu, ali ona su loša za klimatske promjene. Kako da dobijem dijete a da ne osjećam krivicu zbog toga“?

Zavisno od vašeg poimanja komedije i tragedije, odlučićete da li biste ove ljude zagrlili ili pred njima prasnuli u nezaustavljiv smijeh. Što se mene tiče, ovo drugo. Nemam empatije za glupost. Ako ćemo pravo, da ostanemo u domenu iznesenih ekoloških argumenata, ljudska glupost nije dobra za planetu. A ni za djecu. Uprkos onome što je tvrdio Tolstoj, sve porodice i svi ljudi u njima jesu nesretne/i na isti način. Dozvolite da vam predstavim širu sliku: svi ljudi su nesretni na isti način, svejedno da li svoju nesreću organizuju u porodicu, sestrinstvo, četu ili masonsku ložu. Ne postoji unikatni jad: ako mislite da vas bol koji osjećate čini izuzetnim, drugačijim od svih koje je boljelo, dobronamjerno podsjećam da patnja nije isprika za glupost. Nesreća je, baš kao i život, baš kao i glupost, masovna pojava.

Planeta će preživjeti, bez brige. Ali civilizacija koja razmišlja o tome treba li imati djecu, jer su djeca loša za cvijeće i lišće, neće. Što takođe nije razlog za brigu. Naprotiv.

Mnogo je toga što postoji bez ikakvog razloga i potrebe. No nikada ništa nije propalo bez valjanog razloga.

Drugo je ovdje interesantno.

Ako su djeca loša za planetu, pretpostavljam da su za planetu loši i odrasli. Ako je manje djece dobro za planetu, onda je za planetu dobro i manje odraslih. Zašto bi se ekološki savjesni odrasli u svom trudu za dobro planete zaustavili na tome da iz života eliminišu djecu? Ne bi li istinski eco-friendly čin bio da iz života, kao zagađivača, eliminišu i sebe? Zar nije logično da se „Insider“ pita i ovo: „Kako da nastavim da živim a da ne osjećam krivicu zbog toga“. Znam: zvuči kao samoubistvo, ali zapitajmo se - ko sam ja da čitav život emitujem CO2 i mučim planetu?

Ovako je malo trulo, zar ne? I ja i moje dijete smo loši za planetu. Ali mene neka na planeti, a djeca nek se jebu.
Stvar je, dakle groteskna. Šta treba - da nakon što smo, kao loše za cvijeće i lišće, eliminisali djecu, i sami izvršimo samoubistvo, pa neka cvjeta hiljadu cvjetova? Pritom, jasno je da samoubistvo treba izvršiti tako da se emituje što manje CO2: sepuka se čini kao dobra opcija. A sobu nakon toga očistiti samo organskim, apsolutno razgradivim sredstvima za pranje. Šta si napravio ako se ubiješ a zagadiš rijeku?

Šta ćete... Smrt je dobra za prirodu. Napokon: trava nigdje nije tako bujna i zelena kao na grobljima.

Kako to već bude: ono što se prodaje kao progresivno mišljenje zapravo je potpuni slom mišljenja.

Nego... Ideja da će skoro propast svijeta pa bi zbog toga trebalo prestati živjeti nipošto nije nova.

Eno vam je, recimo, u Novom zavjetu. U poslanicama Svetoga Pavla. Koji ide i ruži zajednice onih koji su, pod uticajem Otkrivenja Jovanovog, ubijeđeni da će kraj svijeta nastupiti koliko sutra, odustali od života.

Ekološka apokalipsa koju najavljuju Filipovic i njeni istomišljenici je, jasno, tek sekularizovana verzija apokalipse koju hrišćani uzalud iščekuju evo dvije hiljade i kusur godina. Zapravo bi trebalo reći: prividno sekularizovana verzija.

Jer zeleni je kapitalizam, kao i sam kapitalizam, religija.

Ovdje, jasno, variram tezu Waltera Benjamina: kapitalizam je oblik religijskog kulta.

Po Benjaminu, kapitalizam je čisti religijski kult, jedan od najekstremnijih u ljudskoj povijesti. Permanentno trajanje kulta uokvireno je nesputanim slavljenjem bez sanjanja i milosti. Kapitalizam je jedini kult koji umjesto pokajanja i oprosta nudi beskrajno pojačavajući osjećaj krivnje. I eto vam ga: ljudi kapitalizma osjećaju krivnju čak i zbog toga što žele imati djecu.
Dakako: poručuje se kako treba odustati od djece, no ne i jedino što je očigledno: da treba odustati od kapitalizma, jer zapravo je on, sa svojom beskrajnom proizvodnjom i potrošnjom, najveća opasnost za planetu.

Ne, ne. Bez djece možemo, ali da bjesomučno ne trošimo – e to ne možemo.

I to je velika etička dilema današnjice?

Zeleni kapitalizam je, kažem, kult.

A kult uvijek traži žrtvu.

I eto… Svijet je pun ljudi koji su zelenom božanstvu spremni prinijeti svoju nerođenu djecu.
Pih. Pih, pih, pih, pih, pih, pih, pih, pih, pih, pih….

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...