Podrška SAD-a i EU odluci OHR-a u smirivanju oba antibosanska aktera predstavlja značajan strateški promašaj zapadne politike u postdejtonskom nasljeđu iz nekoliko razloga.

Šetnja američkog predsjednika Joe Bidena trgom Svetog Mihajla zajedno sa njegovim kolegom Volodomirom Zelenskim uoči prve godišnjice ruske invazije na Ukrajinu poslala je snažnu poruku Kremlju, piše Just Security.

Bidenovi koraci, dok su sirene za zračnu uzbunu zavijale iznad Kijeva, nosili su poruku koju njegova administracija pokušava poslati od 2022. godine - da su Sjedinjene Američke Države u borbi protiv ruske invazije predane pomoći Ukrajini u odbrani njene demokratije, suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

Ipak, dok su SAD poduzele historijske mjere kako bi osigurale da se Ukrajina može braniti, američka politika, sa svojim partnerima iz Europske unije, zauzela je sasvim drugačiji pristup zapadnom Balkanu, još jednoj regiji Europe koju je NATO identificirao kao žarište potencijalnog sukoba sa Rusijom.

Opasna politika na Balkanu

Rat u Ukrajini ponudio je jedinstvenu priliku Zapadu da udahne novi život dovršetku integracije zemalja zapadnog Balkana u euroatlansku strukturu, potez koji bi trajno zaštitio regiju, ali i Europu, od ponovnog rasplamsavanja sukoba.

Međutim, politika SAD-a i EU prema zapadnom Balkanu u protekloj godini sugerira da je Zapad odustao od političke transfromacije potrebne u regiji. Umjesto toga, kako bi uravnotežio Rusiju na Balkanu i postigao barem privid "stabilnosti", Zapad se usredotočio na umirenje regionalnih autokrata, prije svega onih bliskih Moskvi, kako bi ih navodno izvukao iz orbite Kremlja.

Ovaj pristup prvenstveno je identificirao Srbiju i Hrvatsku kao regionalne "teškaše" koje je potrebno umiriti kako bi se postigli mir i sigurnost na Balkanu. No, umirenje samo olakšava ostvarenje njihovih krajnjih ciljeva - ujedinjenje svih etničkih Srba i svih etničkih Hrvata na zapadnom Balkanu unutar posebnih zemalja kroz uspostavu Velike Srbije i Velike Hrvatske, ideja koje su za Beograd i Zagreb bile historijske konstante. Ovo je opasan put koji ima za cilj osigurati regionalnu hegemoniju otimanjem dijelova teritorija i slabljenjem institucionalnog suvereniteta u susjednim zemljama. Iako je Crna Gora doživjela niz kriza predvođenih srpskim nacionalistima i proruskim snagama, opasnost pristupa popuštanja su najktuelnije u Bosni i Hercegovni i na Kosovu.

Popuštanje u Bosni i Hercegovini

Prijetnja BiH ponovo je slikovito ilustrirana početkom ove godine, kada su secesionističke vlasti u Republici Srpskoj (RS) organizirale proslavu neustavnog praznika obilježavanja "vlastite države bosanskih Srba na početku rata 1992., u kojem je poginulo 100.000 ljudi".

Popratna ceremonija uključivala je paravojne marševe proruske radikalne grupe motorista Noćni vukovi, medalju časti za Putina i akrivnosti koje su veličale genocid u BiH.

Ovi nezakoniti događaji još jednom su pokazali odlučnost bosanskih Srba predvođenih Miloradom Dodikom da se razbije bosanska država i podršku koju imaju od vlada Srbije i Rusije. Dominacija ruskih tema i prisutnost ruskih i srpskih dužnosnika visokog profila i niza krajnje desničarskih europskih ličnosti ilustrira sofisticiranu mrežu aktera koji zajednički rade na potkopavanju europskih vrijednosti i suvrereniteta i reritorijalnog integriteta BiH.

Potom je u februaru uslijedila posjeta predsjednika Narodne skupštine RS rurskoj Dumi. Izaslanstvo bosanskih Srba pozdravljeno je ovacijama zbog njihove podrške ruskim akcijama, što je još jedan primjer ovog simbiotičkog odnosa. Nadalje, ranije ovog mjeseca Dodik je preuzeo novi korak u svom nastojanju da nezakonito otme bh. imovinu u RS-u, što je u izravnoj suprotnosti s nedavnom presudom Ustavnog suda BiH. Dodik je nadalje obećao da će, ako imovina ne bude predana, pokrenuti službeno otcjepljenje od BiH, što je prijetnja koji je više puta izrekao.

Ipak, međunarodna zajednica se olako odnosila prema ovim prijetnjama i provokacijama. Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH, umjesto toga usredotočio se na izmjene izbornog zakona koje je nametnuo u oktobru prošle godine. Nametanje ovog zakona ustvari je zabetoniralo sistem glasanja koji podređuje prava pojedinačnih građana prioritetima tri glavne etničke grupe u zemlji, što je suprotno nizu presuda Europskog suda za ljudska prava koje je BiH dužna provesti za članstvo u EU.

Schmidtove promjene samo su pogoršale etničku podjelu, te proizvele dublju diskiminaciju lažiranjem etnički identificiranih političkih jedinica. SAD i EU, iako ne sve države članice, izravno su podržale Schmidtov potez s argumentom da bi on promicao stabilnost i ublažio etničke napetosti. U stvarnosti, ovaj potez ide u prilog hrvatskoj etnonacionalnoj stranci - Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), čiji je predsjednik Dragan Čović prethodno zagovarao promjene koje više vrednuju glasove Hrvata iz sredina kojima dominira HDZ.

Nadalje, ovo nametnuto rješenje smišljeno je u izravnoj saradnji s čelnicima HDZ-a u susjednoj Hrvatskoj. U drskom primjeru miješanja u unutrašnje stvari susjedne države, hrvatski premijer Andrej Plenković iskoristio je brojne prilike da se otvoreno pohvali saradnjom s OHR-om na provedbi jedinog hrvatskog vanjskopolitičkog cilja - nametanja skrojenog izbornog zakona u BiH.

Nepopravljiva šteta kredibilitetu OHR-a

Kao rezultat toga, visoki predstavnik Schmidt dobio je kritike zbog "povinovanja interesima stranaca", povezanosti s tvrdokornim režimima u Zagrebu i Beogradu, te hvaljenja njihovih vlada da imaju "umjeren i smirujući utjecaj" na mirovni proces u BiH. Pozvan je da objasni svoja stajališta pred odborima za vanjske poslove u parlamentima EU-a i Ujedinjenog Kraljevstva, a oba su saslušanja izazvala više kritika. Sve ovo dovelo je do nepopravljive štete kredibilitetu misije OHR-a za očuvanje mira i sigurnosti u BiH, a istovremeno je narušena vladavina prava i demokratski integritet.

Podrška SAD-a i EU odluci OHR-a u smirivanju oba antibosanska aktera predstavlja značajan strateški promašaj zapadne politike u postdejtonskom nasljeđu iz nekoliko razloga. Prvo, ovaj potez ponovno potvrđuje ideju da su SAD i neki od pratnera u EU udvostručili etničku oligarhiju kao vodeći princip za bosanskohercegovačko društvo. Drugo, Dodik i Čović su dokazani ruski saveznici i u prošlosti su dobili podršku Moskve za svoje ciljeve. OHR-ovo popuštanje ovom dvojcu dovodi BiH u prisilnu predaju ruskoj interesnoj sferi i u tom procesu je odvaja od NATO i EU puta.

Kao što prethodna iskustva na Balkanu pokazuju, političko popuštanje koje Schmidt nudi uz podršku SAD-a i EU dovodi do više kriza, a ne manje. Jačanje opunomoćenika Beograda i Zagreba u BiH preko Dodika i Čovića omogučit će Srbiji i Hrvatskoj još veću kontrolu nad bh. unutrašnjim poslovima, čineći BiH trajno podređenom u odnosima sa susjedima. Kurt Bassuener, autor Just Securitya, primijetio je to na saslušanju Odbora za vanjske poslove Ujedinjenog Kraljevstva prošlog mjeseca, rekavši da "Zapad efektivno tretira BiH kao kondominij Srbije i Hrvatske, što je ono što su nacionalisti uvijek tvrdili tokom rata".

Uspostava nefunkcionalnog režima u Daytonskom sporazumu učvrstila je dva desetljeća sistemskih prijetnji BiH i regiji. Trenutna nestabilnost samo pojačava jasnu potrebu za revizijom tog režima. Činjenica da su se SAD i EU opirali riješavanju ovih prijetnji na održiv način samo će spriječiti BiH u provođenju reformi potrebnih za pridruživanje euroatlanskom svijetu i oslobađanje od lanaca etnonacionalne politike koju podržava Rusija. Rezultat već nagriza historijsko pozitivnu sliku bosanske javnosti o Zapadu.