Na međunarodnoj sceni povećale su se rasprave o mogućem izbijanju globalnog konflikta. Bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev u četvrtak je ruskim novinarima rekao da šanse za nuklearnu apokalipsu rastu sa svakom novom isporukom zapadnog oružja Ukrajini. Sve se češće govori i o mogućem ratu Kine i Sjedinjenih Država pokuša li Peking vojnim putem provesti ujedinjenje s Tajvanom, saveznikom Washingtona.

Bivši hrvatski ministar i ambasador u Moskvi Božo Kovačević, danas vanjskopolitički komentator, smatra da su šanse za izbijanjem globalnog sukoba "poprilične", s obzirom na zaoštravanje odnosa u indopacifičkom bazenu. "Sjedinjene Države žele zadržati poziciju neupitnog hegemona i pozivaju se na zadržavanje statusa quo. No, on je stvoren još u 1970-ima, u vrijeme kada su SAD i Kina intenzivirali svoje političke odnose. U tom periodu kineski je BDP po glavi stanovnika iznosio 200 dolara, a danas je dosegao 13 tisuća dolara, što sada već znači da status quo iz 1970-ih nije održiv. Washington uz to gradi sigurnosne saveze protiv Kine, i ne želi razgovarati s Pekingom o kineskim sigurnosnim pitanjima u regiji - smatra Kovačević i ističe saveze poput AUKUS-a (koji čine Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD) te Quad (čiji su dio SAD, Indija, Japan i Australija). NATO je isto tako u sklopu svoje nove strategije prošio svoje djelokrug na Tihi ocean, i sada ratni brodovi NATO-a patroliraju Južnim kineskim morem. U središtu je problema ipak Tajvan kojeg Kina smatra dijelom svog teritorija što mu priznaju i Ujedinjeni narodi prema rezoluciji iz 1969. godine. Ona predstavlja međunarodnopravnu osnovu za kineske zahtjeve. No, s druge strane, SAD pomaže Tajvanu, i to na vojnom planu", dodaje Kovačević za Večernji.hr. On, kao i mnogi međunarodni analitičari, ističu da bi upravo ova otočna de facto država mogla biti krizno žarište u svijetu. 

U slučaju globalnog sukoba, nije jasno bi li se on vodio samo konvencionalnim oružjem, ili pak bi vlade devet nuklearnih država posegle za najrazornijim tipom naoružanja.

"SAD želi situaciju novog hladnog rata koji bi se vodio u indopacifičkoj regiji, za razliku od prvog hladnog rata u kojem su se najveće sile nadmetale za utjecaj u Europi. Washington intenzivira ideološku i trgovinsku konfrontaciju s Kinom, ali vjeruje da može izbjeći izravan sukob kineske i američke strane. U ovom trenutku Kina nema ratnog iskustva (posljednji je rat vodila protiv Vijetnama 1976. op. a.), a Amerika ga je akumulirala u mnogim sukobima, i na to se iskustvo može osloniti. U mnogim vojnim aspektima SAD ima prednost ispred Kine, ali nije jasno je li to i u slučaju upotrebe umjetne inteligencije. Kinezi možda mogu računati na eskadrile dronova kojima bi upravljala umjetna inteligencija, a ne čovjek, što bi znatno povećalo njihovu učinkovitost", govori hrvatski analitičar.

"U slučaju izravnog sukoba najvećih sila, primjerice SAD-a i Kine, nije jasno bi li se u rat izravno uključile i drugi blokovi. Bi li podjela bila jasna, pa bi na strani Kine ratovali i Rusija, Iran, Sjeverna Koreja, a na strani SAD-a velika zapadna alijansa? - Amerika želi povući takvu liniju, što se vidi po inzistiranju administracije Joea Bidena na organizaciji summita demokracija, kao i na podjeli svijeta na demokratske i autoritarne režime ", govori Kovačević. U slučaju da se rat zaista i izbije, Hrvatska je odavno svrstana iza SAD-a, vjeruje Božo Kovačević.  Na pitanje o tome je li ravnoteža snaga najvećih sila istovremeno i najbolji dosad osmišljeni način kako se te sile međusobno sprječavaju da ne uđu u globalni sukob, Kovačević kaže: "Točno, to je dosad tako bilo. No, nemojmo zaboraviti da u vrijeme prvog hladnog rata Kina nije bila sudionica pregovora o oganičenju nuklearnog naoružanja, i sada Peking ne želi ući u mehanizme iz tih sporazuma, čime otežava izgradnju minimalnog povjerenja između država. Zato, kao što se SAD-u može prigovoriti da odbija s Kinom razgovarati o ključnim sigurnosnim zahtjevima koje ta zemlja ima u svojoj regiji, tako se i Kini može spočitavati da odbija razgovore o uključenju u sporazume o kontroli naoružanja".