Piše: Viktor IVANČIĆ (Novosti)

Previše jedinstva u premalo prostora. Tako bi mogla glasiti jedna od kraćih i ne nužno manje preciznih definicija Hrvatske. One Hrvatske koja je serijom dobro odmjerenih udaraca – jer se višak jedinstva osigurava viškom nasilja – Dubravki Ugrešić pokazala izlazna vrata. Napuštanje ćelije svakako predstavlja izlazak na slobodu, no ostaje pitanje u kolikoj je mjeri taj izlazak doista potpun; koliko tebe ostaje u ćeliji ili, u goroj varijanti, ćelije u tebi.

U ovakvim prilikama obično se izbjegava govoriti o nasilju i popratnim gadostima, no ovdje ćemo, sabotirajući običaje, podsjetiti upravo na to. Dužni smo to prema Dubravki Ugrešić, iz čijeg smo primjera mogli naučiti – tko je učiti htio, dakako – da je individualni moral u nepomirljivome sukobu s odanošću naciji, štoviše, da moralno postupanje gotovo neizbježno vodi u ono što se vladajućim vokabularom evidentira kao nacionalna izdaja. Toj konstataciji, da je u nekim vremenima za pristojna čovjeka "nacionalna izdaja" jedini moralno prihvatljiv čin, valja dodati i napomenu kako je karakteristika tih vremena da traju više-manje stalno.

Osim toga, dobri odnosi s vlastitom savješću jedino su što nas spašava od usuda poslušnosti. A iskustva s ovih prostora neumoljivo potvrđuju da autorska prava nad najvećim zlodjelima, i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu, ne pripadaju onima istinski uvjerenim, već onima poslušnim. Najmanje treba čuditi što pretežni dio Dubravkina književnog stvaralaštva predstavlja svojevrsnu odu neposluhu.

Tu je zatim, kao faktor zbunjivanja, neosporna spisateljska veličina Dubravke Ugrešić – potvrđena izvan granica palanke – što se nacionalistima ukazuje kao teško rješiv problem: oni je ne mogu ni podnijeti ni zaobići, ona je u isti mah i neprihvatljiva i neizbježna. Nije dakle isključeno da će se u doglednoj budućnosti hrvatska kulturna birokracija potruditi da Dubravku bezbolno uklopi u službeno izdanje nacionalnoga književnog kanona. I to služeći se oprobanom metodom: najprije falsificirati, pa tek onda kanonizirati. Povaditi zube, ispeglati neudobne misli, zaturiti teže probavljive stavove, pogotovo one vezane uz domovinska pitanja... otprilike kao što je Krleža promišljeno krivotvoren da bi mogao biti obogotvoren. Mic po mic, taj je proces zapravo već započet, jer je Dubravka tiho i perfidno uvrštena u lektiru, ali – da ne bude zabune, da ne bude uzbune – kao autorica književnosti za djecu.

Stoga je ovo možda jedna od zadnjih prilika da govorimo istinu. A govoriti danas istinu znači još jednom pljunuti u lice i hrvatskoj državotvornoj ideologiji, i takozvanoj hrvatskoj duhovnoj obnovi, i hrvatskoj kulturnoj eliti koja je razvijala zastave te ideologije i te obnove, i hrvatskoj inteligenciji koja je bila zadužena za ovacije i aplauze, i – naposljetku – najvećem dijelu radnoga logora koji se od milja naziva hrvatskim društvom. Ne trebaju nas u tome sputavati ni rezignirajuća distanca ni duboko osjećanje poraza, sada naglašeno jednom preuranjenom smrću.

Progon Dubravke Ugrešić i nevelike skupine intelektualaca sličnih njoj bio je dio državnog projekta, i to projekta kojemu se danas pridaje spomenička i mitska važnost, što će reći da su njegovi normativi još uvijek validni. Nije se radilo o nekakvoj spontanoj provali nacionalne histerije, nego o organiziranom teroru sistema, koliko god da su se mnogi od aktera ponašali mahnito. Poznata su nam ta prezimena – svi ti kuljiši, letice, novaci, šoljani, flakeri, kamenske i ostali – ali ona su od perifernog značaja. Uostalom, zna se da je najmanji udio osobnosti prisutan u streljačkim strojevima.

Uništavanje knjiga, zabranjivanje pisaca, medijske potjernice, zatiranje tragova antifašizma... – to nisu bile anomalije ili zastranjivanja, već sama bit projekta zvanog Hrvatska. A u njegovu središtu himera od kapitalne vrijednosti, konstrukt nacionalne kulture, duhovni vrt ograđen bodljikavom žicom iz kojeg se permanentno odstranjuje etnički i ideološki korov. Magični spoj testosterona i domoljubnih osjećaja proizveo je, da parafraziram Dubravku, čisti hrvatski mrak, socijalni ambijent u kojem se krijesnice promatraju kroz nišanske sprave.

Taj koncept kulturnoga zločina, makar i zbog iskustva vlastite kože, Dubravka je opisala bolje od ikoga drugog. Daleko od toga da je on napušten. Današnji privid utišanog komešanja prije upućuje na zadovoljstvo obavljenim poslom, a zatim i na to da se protokom vremena smanjuje naša osjetljivost na vulgarnost i barbarstvo, da se dovršava normaliziranje abnormalnog. (Sedam je bedema i dalje postavljeno da u hrvatske biblioteke ne bi prodrle, na primjer, knjige Konstantinovića ili Kiša, a ista je stvar, uostalom, i s boljim zbirkama Dubravkinih eseja.) Bilo bi naivno od nas da, bez vidljivih znakova katarze, povjerujemo u transformativnu sposobnost nacionalnih institucija i hrvatske kulturne javnosti, koja u najboljem slučaju svoje jučerašnje svinjarije cinično mete pod tepih i čeka komandu za buduće moralno srozavanje.

Na duži rok, ishod je bezmalo ironičan: pukom logikom mjesta autoričina rođenja, hrvatska će nacionalna etiketa na svjetskome kulturnom tržištu biti najprisutnija kroz djelo "nacionalne izdajnice". Željela to Hrvatska ili ne. Željela to književnica ili ne. Jer, promotri li se stvar s one strane žice, iz bilo kojeg od globalnih uglova, nešto poput hrvatske kulture jedva da postoji, a ako se i pokaže vrijednom spomena, bit će to kao marketinški privjesak uz knjige međunarodno relevantne spisateljice, nepoželjne u tzv. domovini.

Dubravka je bila svjesna te zamke i nije joj se osobito dopadala. Ispisala je lucidne eseje o out of nation književnoj zoni i sudbini transnacionalnih pisaca, ne libeći se gorko primijetiti da se u većoj mjeri radi o dijagnozi, nego o profesiji. Ipak, to nas ne sprječava da ukažemo na autodestruktivni, upravo suicidalni domet nacionalističkog programa o kojemu ovdje govorimo. Na to da se – prihvatimo li na trenutak režimski vokabular zdravo za gotovo – stvarna nacionalna izdaja događa u srcu sistema koji progoni nacionalne izdajnike. I da je na djelu ono što Badiou navodi kao temeljno obilježje suvremenog fašizma: nagon prema smrti izražen identitetskim jezikom.

Dubravka Ugrešić prezrela je takav modus pridruživanja gomili, otkazala poslušnost, odbacila kompromise i prkosnim otporom stala u obranu stvaralačke i ljudske slobode, po cijenu usamljenosti svemirskih razmjera. Možemo se samo nadati da će nove generacije, kada je već teško naslijediti njezin talent, slijediti pouku što ju je ostavila svojim spisateljskim angažmanom: da nije država, nego je osoba ta koja ima biti samostalna i suverena.

(Tekst je izgovoren na komemoraciji Dubravki Ugrešić, 17. travnja u Zagrebu.)