Piše: Dino MUSTAFIĆ (Tačno.net)

U ono vrijeme moje mladosti imati raju druge vjere ili nacije, djelovalo je tako obično da me nije zaokupljalo; bio sam uvjeren da je tako više-manje svuda pod nebesima. Tek mnogo kasnije sam shvatio do koje je mjere bliskost između različitih zajednica u mojoj zemlji bila rijetko bogatstvo, ali nažalost vrlo krhko. Sada takva iskustva nemaju nove generacije Bosanaca i Hercegovaca, dok mojoj generaciji ostaju sjećanja koja postepeno blijede, ostavljajući za sobom samo nostalgiju i tamu. Sa mržnjom sam se često susretao i nakon rata 90-ih;  mnogi me određuju i vide jedino kroz moje ime i porijeklo, mada to kao nijedan čovjek nisam birao.

Nakon mojih javnih istupa, razgovora i dijaloga često sam čuo kako su drugi komentarisali da sam „srećom“ umjereni musliman i kao takav prihvatljiv Zapadu. Valjda misle da oni „pravi“ ili „istinski“ muslimani moraju da odbacuju demokratiju i da se zalažu za jedinstvo vjerskih institucija i države. Iskreno, takvi komentari su mi pokazali koliko su predrasude i neznanje prema muslimanima i islamskoj kulturi rasprostranjeni, a kod mnogih i jasno ideološki i politički artikulirani kao islamofobni narativ. Mržnja je resurs fanatizma, pogonsko gorivo straha koje proizvođenjem uvijek novih neprijatelja i načinima njihove eksterminacije ispisuje istorijske stranice zla, sumraka čovječanstva. Stoga, da nam mržnja ne bi bila suđena zauvijek, potrebno je podsjećati na njezine korijene, podsjećati na pojedince i političke opcije koji su još uvijek među nama, a koji su najzaslužniji za kulturu mržnje u kojoj velikim dijelom živimo i danas. Bosna i Hercegovina je u postdejtonskim godinama krhkog mira kontinuirano izložena nacionalističkim projektima iz Srbije i Hrvatske, koji se smišljeno plasira kao antimuslimanski savez kroz izjave najviših državnih funkcionera. Namjerno ga ne zovem antibošnjačkim, jer u ovim međunarodnim okolnostima, sa prisutnim islamskim terorizmom na globalnom nivou i porastom militantne desnice na Zapadu – izvorno je antiislamski. Kao takav on dobija veću međunarodnu cijenu, kako bi Srbi i Hrvati mogli biti spasioci Evrope od „islamske pošasti koja se gnijezdi u terorističkim kampovima na granicama EU“ što je i izjavila bivša predsjednica Hrvatske. Na domaćem planu nebrojeno puta se čulo od Dodika i Čovića istinski prezir prema „Bošnjacima, muslimanima, Turcima, Muslimanima, poturicama…“ ili kako već sve oni i njihovi sljedbenici ne nazivaju „jedan od tri konstitutivna naroda u BiH“. Takav lični prezir što ga dijele prema muslimanima uspio je čak da anulira tradicijsku mržnju između njihovih naroda. Ali mržnja je, u njihovom slučaju, ipak, znak respekta prema neprijatelju dok je prezir nešto drugo – dominantni osjećaj superiornosti nad nižim bićima.

Nakon sukoba 90-ih na Balkanu, bošnjačka politika je skoro tri decenije imala svog reprezenta kroz etnički SDA koji se retorički zalagao u javnom prostoru za evropske i zapadne vrijednosti; bar je tako bilo do protesta protiv odluke Visokog predstavnika u BiH, koju je Izetbegović nazvao “da nije na kršćanskim osnovama, već da je na krstaškim”. Da je ova izjava nova politička leksika dezorijentisanog rukovodstva SDA, potvrdio je već sada bivši premijer Novalić koji je pozvao na : “početak naše borbe sa nametnutom vladom u duhu kršćanskih vrijednosti.” Ovaj opasni narativ kod SDA je prisutan još od izborne kampanje koji se gubitkom vlasti radikalizirao, intenzivirao na internetu botovskim sadržajima koji upućuju Bošnjake, izričito ili konotativno, da preispitaju svoje strateško političko opredjeljenje u pogledu priključenja Evropskoj uniji (EU), a samim time i NATO-u. Izjave Izetbegovića i Novalića su neodgovorne prema državi i svom narodu jer se takvim narativom civilizacijska pripadnost Zapadu dovodi u pitanje. Odjednom se i zvanično Zapad prikazuje kao ontološki neprijatelj muslimana, dakle Bošnjaka, kojima nije mjesto na takvome Zapadu. To je veliki politički zaokret SDA koji već decenijama prizivaju dušmani Bosne. Od sticanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine 1992. godine do danas, jedinstvena je bila podrška Bošnjaka službenoj politici bosanskohercegovačke vlade za članstvo u NATO-u i EU.

Svim dobronamjernim ljudima je jasno da institucija OHR-a jeste neophodna da bi se u ovoj zemlji očuvao mir i u narednom periodu otvorile evropske perspektive, tu pametnom svijetu nema dileme. Nažalost, posljednje odluke OHR-a, kojima je kompletirano formiranje vlasti na svim nivoima dalo je etnonacionalističkim partijama pravne mogućnosti daljnje instrumente podjele države i društva, čime je doveden u pitanje ukupni sistem vrijednosti potrebnog procesa euroatlanstkih integracija. O tim potezima još 2. oktobra sam već pisao ranije u ovoj rubrici; sasvim jasno da je gospodin Schmidt Bosnu i Hercegovinu vratio u najdublje kaljuže bošnjačko-srpsko-hrvatskog etno-nacionalizma. Udovoljavanjem HDZ-u i zvaničnom Zagrebu (za što je dobio i javno priznanje premijera Andreja Plenkovića) Visoki predstavnik je demonstrirao smjernice drskosti i neukosti za ostvarivanje ekstremnih političkih ciljeva etnonacionalista kojim je sada omogućeno da potpuno politički marginaliziraju multietničke i građanske stranke.

Istovremeno, nevjerovatno je šta su sebi dozvolili pojedini akademici, profesori, novinari, licemjerno sakriveni iza građanskih agendi, a u biti podržavaoci SDA-ovske oligarhije, da jezikom radikalnog zla, vjerske i ksenofobne diskreditacije napišu tekstove kojim samo mogu prizvati evropsku Gazu, pustošni pejzaž, kao da nemaju u iskustvu vidljive posljedice takve mržnje. Iskreno se nadam da su čelnici Trojke, posebno SDP-a i Naše stranke svjesni istorijske odgovornosti da pokrenu, stvore, osmisle široki pokret bh. građanskog bloka koji će spram svih identitetskih razularenosti, imati misiju da okupi ljude oko univerzalnih vrijednosti  i s one strane svih političkih, vjerskih, etničkih i kulturnih granica. To znači da se mobiliše najbolja energija iz svakog ljudskog bića, ono najbolje što može da pruži – solidarnost, empatiju, razumijevanje drugog, kulturu mira i instituciju komšiluka. U tom domenu je moja rodna zemlja nekada širila svjetlost, ali ona je 90-ih stala, i sada širi tamu. Dugo nas u gustom mraku drže razni politički militanti na svim stranama u kojim ipak prednjači Dodik čiji je posljednji intervju na RTS-u prošao ispod radara radi krišom snimljenog rasističkog ispada o “ciganima Đokovićima”, a koji je obilovao pred kamerama neviđenim jezikom mržnje.

To sve narode u BiH vodi u jedan opasan i izopačen put kada više ne možemo koristiti svoja građanska prava, a da se ne pozivamo na etničku ili vjersku pripadnost, što znači da je cijela nacija krenula putem varvarstva. Naš racionalni izbor je jasan; Evropska unija označava vrijednosni kanon, koju pojedinac može prihvatati ili ne prihvatati, nezavisno od toga kojoj naciji, rasi, religiji ili kulturi inače pripada. To uopšte ne poništava razlike, naprotiv. Ideja EU nije neka proširena nacionalna država, već način da se međusobne razlike, političkim dijalogom, oslobode onih elemenata iz kojih bi se mogli izroditi sukobi, sa ciljem da se te razlike očuvaju, a ne izbrišu. Baš zato što su evropske vrijednosti sekularne, one nisu vezane ni za kakvo određeno porijeklo i ni za jednu religiju, već se mogu principijelno prenositi, njegovati i razvijati. EU se razvijala kao ekonomska, politička i kulturna zajednica istovremeno, tako da je danas ona projekt vrijedan svakog respekta. Ne znam danas ni jedan politički nacrt koji bi se po važnosti mogao usporediti sa EU. A EU srećom više nije samo ideja sanjara, jednog Voltera, Igoa ili Getea, ona je postala stvarnost.