"Sebe doživljavam i kao zločinca i kao bolesnog čovjeka. Više se osjećam kao bolesni čovjek ipak.

Mile Matić rođen je 14. januara 1956. godine u Derventi, SR Bosna i Hercegovina, Jugoslavija. Njegov otac je bio alkoholičar. Kada je Mile imao 3 godine, majka je napustila porodicu. Živio je u Doboju. Ljudi koji su ga poznavali navodili su da je bio izrazito inteligentan. Radio je kao zatvorski čuvar u zatvoru "Novi život" u Zenici, bavio se karateom i vrlo brzo stekao crni pojas. Radio je kao trener u karate sekciji, ali je dobio otkaz jer je krao novac od članarine. Imao je mnogo djevojaka. Bio je amaterski fotograf. Fotografirao je djevojke i snimao erotske scene u kojima je on bio glavni glumac, ali i ucjenjivao djevojke, preteći da će poslati fotografije u novine. Poznanici su rekli da je bio miran, ljubazan i pomalo narcisoidan.

U martu 1985. Matić je upoznao Smiljanu Vasiljević. U to vrijeme njen momak je bio u vojsci. Bila je učenica trećeg razreda srednje škole. Viđali su se, ali je na kraju školske godine prekinula vezu. Međutim, Matić to nije prihvatio. Sve češće je pratio i nagovarao na brak. Shvativši da ni brak ni ljubav s njom neće uspjeti, otvoreno je prijetio djevojci i njenim roditeljima, a potom i njenom momku. Jednom je njenim prijateljima rekao: "Neće doživjeti 8. mart."

Matić se često svađao i zbog ponašanja muža svoje sestre, piše Politički.ba.

Nakon dva mjeseca liječenja u Psihijatrijskoj bolnici Zenica, Matić je pušten 16. januara 1985. godine. Otpušten je kao izliječeni pacijent s dijagnozom paranoidne šizofrenije. Zabranjeno mu je da dođe u kontakt s bilo kakvim oružjem i savjetovano mu je da se mjesečno javlja nadležnoj komisiji. Slično mišljenje nekoliko sedmica kasnije iznio je i psiholog sarajevskog Zavoda za javno zdravstvo nakon redovnog sistematskog pregleda zatvorskih čuvara iz Zenice. Ukrao je ove zapise i sakrio ih. Već tada je imao razmišljanja kako da se riješi ljudi koji ga „progone i koji mu smetaju.

Krvavi pir započeo je ujutro 26. februara 1986. kad je na radnom mjestu Mile Matić ukrao dva pištolja, automatsku pušku i 400 metaka. Neki drugi izvori navode da je ukradeno oko 300 metaka. Inače stražar Kazneno-popravnog zavoda iz Zenice, krenuo je nakon toga u cjelodnevni krvavi pir prilikom čega je ubio devetoro ljudi.

Mile Matić (30) se nakon krađe oružja uputio se ka Doboju, i u svoj stan pozvao zeta Dušana Popovića (32). Tu su ušli u verbani sukob, a Matić ga je udario peglom u glavu, onesvješćenog umotao u ćebe i upucao sa četiri metka.

Vratio se u Zenicu i tu ušao u taksi Zorana Andrijaševića (28) , ubio ga i bacio u rijeku Bosnu. Potom se našao sa kolegom Azemom Rizvićem, s kojim odlazi kod nekih djevojaka. Matić ga je kad su izašli iz grada ubio hicem u glavu, uzeo mu pištolj i tijelo ostavio u automobilu. U gradu je ponovo sjeo u taksi i zatražio od vozača da ga vozi u Vžrinkovce. Zbog sumnjivog ponašanja Matića, taksista je na pumpi zamolio da kontaktiraju policiju.

Patrola ih je zaustavila malo kasnije i zatražila da otvore gepek. Matić je otvorio vatru iz dva pištolja i na mjestu ubio milicionera Stanoja Ilića (33), dok se drugi milicioner spasio, ali je bio ranjen. Taksista je pobjegao, a Matić se vratio u Zenicu i odatle vozom otputovao u Doboj gdje se nastavio masakr. Ponovo uzima taksi i odlazi u selo Donja Koprivna kod Modriče, gdje je živjela Smiljana Vasiljević (19). Matić se preko krova popeo na tavan, a odatle spustio u špajz. Išao je iz sobe u sobu i ubijao ukućane.

Istraga je kasnije utvrdila da je prvo poginula Smiljana. Zatim su ubijeni njen deda Milorad (68) i baka Smilja (62), pa majka Zorka (37). Svi oni ubijeni su na spavanju, a jedino je Smiljanin brat Milorad (18) pokušao da pobjegne. Matić ga je sustigao, oborio, da bi ga na kraju ubio jednim metkom. Od cijele porodice Vasiljević nije ubijen samo otac Veljko, jer je u tom trenutku radio noćnu smjenu. Matić se potom pješke uputio ka Doboju i usput u jednom selu zamolio da se odmori dok mu ne dođe autobus. Umoran, zaspao je, pa su ga seljani, do kojih je došao glas o masakru, savladali.

U džepu su mu našli spisak osoba koje je namjeravao da ubije. Pored Popovića, Andrijaševića, Rizvića i članova porodice Vasiljević, na njemu su bila još dva šefa iz KPD i jedan čuvar, kao i Smiljanin dečko.

Upućen je u bolnicu Okružnog zatvora u Beogradu. Tamo je dao intervju za dokumentarac "Treptači svemira" roditelja Božidara Kalezića.

"Sebe doživljavam i kao zločinca i kao bolesnog čovjeka. Više se osjećam kao bolesni čovjek ipak. Često se sjećam mojih žrtava i mislim na njih, kao da su tu oko mene i kraj mene, kao da živim s njima još uvijek iako mnoge od tih mojih žrtava nisam ni poznavao ni vidio nikada u životu, ali doživljavam ih sada kao da smo stari znanci", rekao je Matić na početku intervjua u zatvorskoj bolnici.

Naveo je da ima halucinacije u kojima gnjide hodaju po ljudima.

"Najviše se sjećam te moje djevojke Smiljane i zeta Dušana, njih mi je najžalije. Ne mogu da biram od njih devet koja mi je najžalija žrtva, ali svi su mi kao ljudi dragi i svih mi je žao ponaosob. Mladi su, nisu proživjeli život."

Naveo je i da mu je drago što je uhvaćen.

"Ja se nadam da ću izaći nakon dvadesetak godina ovdje na liječenju. Da vam iskreno kažem, ne planiram kada izađem neku porodicu i to, to nije fer od mene - da ja imam porodicu, a ljudi koje sam pobio da nemaju. Imao sam kod sebe automatsku pušku, dva revolvera i 400 metaka, i sigurno da bi pale još mnoge nedužne žrtve da me nisu uhvatili. To je bila sreća što su me uhvatili, jer moguće da me kasnije ne bi uhvatili živog - ili bih se ubio ili bi me ubili".

Na kraju razgovora Matić otkriva da bi mnogo strožije presudio nekome kao što je on.

"Da se to dogodilo nekome drugome, ja bih mu sigurno dao smrtnu kaznu, kao što bih i sebi presudio, jer zaslužio sam je u punom smislu. Ali, što je ispalo ovako, ja zaista nisam kriv, to su ljekari odlučivali. Ja imam tu sreću što sam živ i pored toga šta sam učinio, i stvarno je lijepo biti živ pa i ako imam ovu skraćenu slobodu".

Ipak, nedugo nakon toga , u augustu 1994. godine, u bolnici Okružnog zatvora u Beogradu Matić se objesio.