Piše: fra LUKA MARKOVIĆ / Katolički tjednik

Teško je ostati miran nakon onoga što se dogodilo u Srbiji, pri čemu su stradala nedužna djeca i mladići, ali i groznog komentara jednoga pravnika na srpskoj televiziji, koja već duže vremena stoji u službi ruske i srpske ekspanzionističke politike. Upravo ta televizija, koja već duže vremena zagađuje srpsku dušu veličajući nasilje, oduševljena ruskom agresijom na Ukrajinu, ne mareći za život nedužnih ljudi, pa čak niti za desetke tisuća deportirane ukrajinske djece, daje prostor spomenutom pravniku. Vjerojatno i zbog toga jer se gospodin očito dobro uklapa u propagandu televizije prema kojoj je zapadna politika kriva za sve. 

Zapad ili klanjanje oružju? 

Zapad je kriv, poruka je spomenutoga intervjua, za sve loše u Srbiji, pa i za nemili događaj ubojstva osmero nedužne djece i djelatnika škole u Beogradu. Vjerojatno misli da je zapadni svijet kriv i za drugi grozni slučaj ubojstva nekolicine nedužnih mladića u Srbiji. Po njemu je sve što dolazi sa Zapada pokvareno i opasno. Nesretni dječak, koji je, očito, imao psihičkih problema, izvršio je zlodjelo, kako smatra spomenuti pravnik, pod utjecajem "zapadne, pokvarene civilizacije". 

Čovjek je vjerojatno mislio na to da se slične stvari događaju u Americi. Pri tome zaboravlja da se identične nesreće događaju i u pravoslavnim zemljama, pogotovo u onim u kojima se ljudi klanjaju više oružju nego Bogu. Nažalost, Srbija je jedna od tih zemalja. U suprotnom ne bi toliki broj ljudi držao oružje kod kuće. Kontinuirana ljubav prema oružju dolazi i od sustavne manipulacije medija i politike koji govore kako je Srbin ugrožen od čitavoga svijeta. Za razliku od Amerike, u kojoj još uvijek vlada kaubojski način poimanja slobode prema kojoj svaki građanin treba posjedovati oružje, u Srbiji se radi o uvjerenju da je obiteljsko posjedovanje oružja znak srpskoga junaštva. 

Znak junaštva? 

Kako drugačije shvatiti da se s toliko žara i danas veličaju oni koji su zahvaljujući posjedovanju oružja krivi za smrt tisuća nedužne djece u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Kako drugačije shvatiti da jedan liječnik, čiji bi zadatak trebao biti razmišljanje o spašavanju ljudskih života, drži oružje u kući i obučava maloljetnog sina kako će se profesionalno poslužiti njim? 

Još kad se uzme u obzir da je drugi zločin izvršio sin vojnoga lica, može se samo reći „kako je nešto trulo u toj zemlji Danskoj“, to jest Srbiji. Sustavna propaganda o srpskoj ugroženosti od susjeda i Zapada, o junaštvu i priči kako rado Srbin ide u vojnike, dovela je do poremećenoga odnosa prema životnim vrijednostima. O tome govori upravo činjenica da se prvi ubojica – dijete znao tako stručno služiti oružjem. Da nije bilo toga bolesnoga obiteljskoga odnosa prema oružju, bez obzira na njegov osjećaj povrijeđenosti, ne bi se dječak uspio tako vojnički okoristiti oružjem i oduzeti život nedužnim osobama. Nažalost, prema izvještajima srpskih medija, dječak se ponašao poput dobro uvježbanoga ratnika. 

Što da su žrtve druge nacionalnosti? 

Vrijeme je da u Srbiji, ali i u nekim drugim zemljama u okruženju, prestane ritual klanjanja oružju, jer ono nije simbol mira i života, nego rata i smrti. Idealiziranje oružja, osuđenih  ratnih zločinaca i govor o tome kako su uvijek drugi krivi, može dovesti i do pojave novih opasnih „heroja“. Ne posveti li srpski narod, ali i oni susjedni, više pozornosti miru nego nasilju, pojavit će se i oni međi najmlađima koji će početi oponašati haške osuđenike, „nacionalne heroje“. Onaj tko to ne shvaća, riskira da se u još puno opasnijoj verziji dogodi ono što se zadnjih dana dogodilo u Srbiji, nešto što bi moglo pokrenuti ponovno val nasilja u državama propale Jugoslavije. 

Što bi se dogodilo, ne daj Bože, da netko od tih mržnjom zadojenih mladih glava, u trenutku poremećene svijesti, napravi masakr nad ljudima druge nacije ili vjere u BiH? I o tome bi trebali razmišljati Vučić i Dodik kad iznose laži o brojkama u Jasenovcu ili kad umanjuju žrtve u Srebrenici i Vukovaru, kad se izražavaju pozitivno o osuđenim ratnim zločincima. 

To važi i za one koji u zadnje vrijeme huškaju bošnjačku mladost na one koji su ih nakon legalnih izbora potisnuli s vlasti. 

Potrebna je politika mira 

Mir je, nažalost, među ljudima uvijek krhak, a na prostoru bivše države konstantno i ugrožen. I o tome bi trebali razmišljati oni koji truju mladost – svejedno u kojem narodu – pričom o ugroženosti i opasnosti od drugih i drugačijih. Djeca i mladi u Srbiji, ali i u drugim susjednim zemljama, trebaju napokon politiku mira, onu politiku koja je sposobna očima istine sagledati prošlost, a ne plačljive kreature koje sustavno govore o spremnosti na rat. Tragični slučajevi u Srbiji upućuju jasno na to da ugroza ne dolazi uvijek od susjeda, nego i od krivoga odgoja unutar vlastitoga naroda, od uvjerenja kako je oružje garant mira. 

Vrijeme je da se podsjetimo na riječi Martina Luthera koji je još prije nekoliko stoljeća upozoravao na to da je čovjekov bog ono za čim čezne njegovo srce. Ta divna misao upozorava i danas da bi trebalo učiniti sve da srce mladih ljudi bude ispunjeno ljubavlju prema istini, miru i toleranciji, pa i prema onom drugom i drugačijem, bilo na etničkoj, vjerskoj ili ideološkoj osnovi. U suprotnom, dogodit će se ponovno ono zlo koje se moglo izbjeći da je bilo više mudrosti i poštenja, a manje klanjanja oružju. 

To da su Srbi u prošlom ratu i pored tolikoga posjedovanja oružja bili ne samo počinitelji zla, nego i žrtve, upozorava na da se mir ne postiže silom nego uvažavanjem problema i dvojba drugoga i drugačijega.