"Kad pogledate nastupe predsjednikaSrbije, pa to je apologija nasilja. Izrazi - ološ, đubre, fukara, jesu verbalno nasilje. Ako predsjednik države na televiziji s nacionalnom frekvencijom maltene daje recept za ćevape od ljudetine, ako vam isti taj čovjek uskraćuje pravo da saznate ko je rušio u Savamali, ne želi da pokaže dva minuta ubistva na naplatnoj rampi, sakriva činjenicu zašto je helikopter s onim nesretnim ljudima pao i odnio u smrt bebicu po koju se išlo da joj se pomogne, ako vas prepodne u Narodnoj skupštini na inauguraciji davi njegovo obezbjeđenje, a tog popodneva u Surduku spaljuje leševe, onda je sve to više nego indikativno", kaže za Nova.rs dramski pisac, reditelj i potpredsjednik Narodne stranke Siniša Kovačević.

Poslije dva tragična događaja u roku od 48 sati u kojima je život izgubilo 17 osoba u Srbiji prošle nedjelje Siniša Kovačević priča o svemu, kako priznaje, s "vlažnim dlanovima", jer još uvijek ne može da uključi racionalni aparat, i govori bez viška emocija…

Svi se i dalje pitaju kako je moguće da se tako nešto desi u Srbiji, jer je to "specijalitet" Amerike. Jeste li vi dokučili?

– Dozvolite mi da citiram jednu vašu koleginicu – logično je da u Americi bude više takvih slučajeva jer je veća duplo od Srbije, čak možda i malo više (ironičan smijeh). Teška su vremena. Ako pratite izvještaje na relaciji Ukrajina – Rusija znate da kad neko izgubi 17 vojnika u jednom danu, to se smatra velikim gubitkom, kao što se smatra velikim uspjehom kad se u jednom danu izbaci iz stroja 17 neprijateljskih vojnika. A ovde se radi, ne računajući čovjeka koji je radio kao obezbjeđenje u školi, o šesnaestoro djece. Ovakve situacije vam daju pravo da budete i malo patetični. Biću namjerno patetičan – znate li koliko je to nerođenih prekjučer sahranjeno, znate li koliko je to akademika, ljekara, koliko je blistavih trenutaka bilo pred dječakom Čikićem… Nekoliko puta sam slušao njegovu kompoziciju koja se zove "Emocija" i rekao bih da je to mocartovski talenat. E, to onome što se desilo daje užasni, teški tragizam. I na sve to doživite još jedan užasavajući poraz – da država prema svemu tome ostane potpuno glupa i nijema. Da na tih 17 sahrana nije došao maltene nijedan ministar. Školu "Vladislav Ribnikar" bih zatvorio, sravnio sa zemljom i napravio spomen-park, no nije na meni da odlučujem. Ali, vratiti djecu u školu čijim hodnicima još uvijek odzvanjaju krici pobijene djece, eho pucnjeva, nije normalno. Pride imamo potpuni nedostatak empatije. Da se ovo desilo u Namibiji, bilo bi više empatije. Niko od njih, osim ministarice zdravlja, nije otišao u tu školu, nije položio ružu, zapalio svijeću. Meni je to strašno. Ovaj užas koji nam se dogodio je samo potkrovlje na građevini naše tuge i nesreće. A onda se počne s budalaštinama tipa od sutra ćemo angažovati policajace, imati rendgenska vrata na ulazima škole. To je kao kad gradite kuću, a počinjete od crijepa.

Različite ličnosti, od stručnjaka do kulturnih radnika, bave se ovih dana i uzrocima i posljedicama tragedija u „Ribnikaru“ i Mladenovcu. Čini se da su mnogi složni u ocjeni da društvo, pa i sama vlast, promoviše nasilje kao prihvatljivo i da je tako već tridesetak godina, od raspada Jugoslavije…

– Ima to veze, jer je to nekontrolisano i nekanalisano nasilje. Ne možete nijedno društvo osloboditi nasilja, ali svako se bori da nasilje ne bude stimulisano i da ga bude što manje. A neće ga biti manje ako ga putem društvenih mreža i televizija s nacionalnom frekvencijom afirmišete. Sjetite se antičkih tragedija, ili velikog Kopolinog „Kuma“ koji obiluje nasiljem. Ali, ta trilogija nije apologija nasilja, jer se sila te porodice na kraju svodi na jednog čovjeka, koji je operski pjevač i jedini potomak koji pokušava iz toga da izađe, a na kraju će i on skončati. To je kraj imperijalne zamisli da se na nasilju može nešto postići. A ovdje je to izostalo. Imate aplologiju nasilja po svim televizijama, a čak i ono što se snima dato je ljudima koji, uglavnom, nemaju intelektualni i kreativni potencijal da naprave kritičku distancu, da nasilje pokažu u svoj nakaznosti koje zaslužuje. Umjesto toga prikazuju ga afirmativno s čuvenim tezama – "Umri mlad da budeš lijep leš", ili "Bolje da budeš jednog dana kao lav, nego 100 dana kao zec". A i kad pogledate nastupe predsjednika ove zemlje, pa to je apologija nasilja. Ružni izrazi, tipa „đubre“, „ološ“, „fukara“ – to je verbalno nasilje. Ako predsjednik države na televiziji s nacionalnom frekvencijom maltene daje recept za ćevape od ljudetine, ako vam isti taj čovjek uskraćuje pravo da saznate ko je rušio u Savamali, ili daje sebi za pravo da ne pokaže dva minuta ubistva na naplatnoj rampi, sakriva činjenicu zašto je helikopter s onim nesrećnim ljudima pao i odnio u smrt bebicu po koju se išlo da joj se pomogne, ako vas prijepodne u Narodnoj skupštini na inauguraciji davi njegovo obezbjeđenje, a istog popodneva u Surduku spaljuje leševe, onda je sve to više nego indikativno. Ako pogledate način na koji njegovi poslanici komuniciraju s opozicijom, s riječima – talog, zlo, pedofil, fukara čemu smo mogli da se nadamo? A mislite li da kad darovit čovjek snimi „Lepa sela lepo gore“ ili „Rane“ da je neko poslije toga poželio da se bavi nasiljem?

Ali, mnogi su, poslije tragedija, uprli prstom baš u popularnu kulturu. Osim rijalitija, neki krivce traže u filmovima, TV serijama, knjigama… Čak je i predsednik izdvojio dokumentarac "Vidimo se u čitulji"?

– Koješta. Pa, "„Vidimo se u čitulji" je krik, vapaj protiv nasilja. To samo govori koliko taj čojvek nije intelektualno dorastao svojoj funkciji. Ako taj film doživljava kao afirmaciju nasilja, onda s njim nešto nije u redu. Taj film se završava sahranama junaka i govori o nečemu što je u jednom trenutku u ovoj zemlji bio primjetan andergraund, ali ipak andergraund. Nasilje je zlo sjeme koje se sije i brzo niče, za razliku od dobrote. Iz svakog sjemena nasilja niknu tri biljke, a dobrote rijetki plod. Ljudi su ubjeđeni da ako u ponedjeljak riješimo sve društveno-političke probleme, u utorak ćemo svi biti pošteni. Nećemo. Taj proces gordog posrtanja, svekolike propasti kod nas je vrlo dug. A, onda će i proces oporavka trajati vrlo dugo. Treba ga započeti, ne dovođenjem 1.200 policajaca, već 1.200 pedagoga, psihologa, ljekara, i time što će se vratiti autoritet učitelju, profesoru. Oni su ti koji će vas uvesti u svijet pismenih, koji će vam omogućiti da budete zemljoradnik koji čita, ljekar, ili akademik. Pa, nama je tetkica u školi bila autoritet. Kakav crni policajac?

Zblanuti su bili mnogi kad je izašao podatak da je Srbija treća u svijetu zemlja po broju vatrenog oružja po glavi stanovnika. Kako smo toga bili nesvjesni?

– Da, pored Amerike koja je duplo veća od nas (opet ironični smijeh) i Jemena koji je u ratu sa Saudijskom Arabijom, ali to je tamo druga vrsta kulture gdje je oružje sastavni dio porodice. Pretpostavljao sam da ovdje ima dosta oružja i da na relativno jednostavan način do njega možete da dođete, ali nisam znao da smo tako visoko „plasirani“. Oružje ne treba da bude u kući, od čega će vas spasiti? I sad ćemo da ih oduzimamo. Pa, što ih nismo oduzimali prije. Nemojte mi reći da srpske službe nisu znale koliko oružja ima u ovoj zemlji. Kad su se desila ova dva masakra vlasnik svih istina u Srbiji rekao je na televiziji koliko ima oružja u komad. Pa, zašto ta akcija nije započeta prošle godine, ili godinu dana prije toga? Naravno da će onaj ko ima neku vrstu crnih, patoloških motiva učiniti tu vrstu zločina, naći će načina, ali ne treba mu olakšavati. Ovo je ožiljak na srcu svih građana Srbije i nikada neće zarasti. Zalud smo te bijele sanduke stavili u zemlju ako iz toga ne izvučemo neke pouke. Ako to ne smjestimo u nezaborav, u krik upozorenja…

Uvedene su i nove bezbjednosne mjere. Mislite li da će dati rezultata ili su neophodne korjenitije promjene?

– Da ne budem samo kritizer… Odluka da se u škole uvedu policajci nije toliko loša, ali je katastrofično loša ako to ne bude prvi u nizu koraka, ako ne dovede do reforme cijelog sistema. Čovjek se formira tako što ćete mu navoditi dobre primjere, a ne tako što ćete davati autorsku emisiju čovjeku koji ima dosije deblji od Marksovog „Kapitala“. Nije kriv taj čojvek, već onaj koji mu je tu mogućnost dao. Dug je to proces, ali sve to nije komplikovano. Jeste to jedan spori voz koji treba da krene od Beograda ka Nišu. U početku neka ide i samo pet kilometara na čas, ali ako ne krene prema Nišu nikada neće stići.

Iako su prošla tri dana žalosti većina ustanova kulture i dalje zavjese drže spuštenim, odložen je Festival „Joakim Vujić“. Istovremeno dani žalosti su pomjereni zbog košarkaške utakmice, normalno se igraju fudbalski mečevi i ostali sportski događaji… Zašto je pozorišna predstava neprihvatljiva a lopta neizbežna?

– Što je dopušteno Jupiteru ne priliči govečetu… Mene je uvijek teško bilo zbuniti, kako u uličnoj tuči, tako i u akademskoj raspravi. Ali, sve je ovdje obrnuto. Velika je ovo tragedija i ogroman gubitak, ali ozbiljna pozorišna predstava će vas zamisliti, staviti vam kamen na cipelu. U redu je da, poslije tri dana žalosti, još deset ne igramo komedije ili mjuzikle, ali ne igrati antičku dramu ili ozbiljan komad koji se bavi nasiljem je potpuno pogrešno. A sport je festival radosti, pjesme i buke i trebalo ga je odložiti na neko vrijeme ili bar igrati bez publike. Sve se, eto, radi naopako. Ono zlo sjeme koje smo sijali, sada kusamo, jedemo. Trebalo je ranije da se urla, viče. Predsjednik ove zemlje je dokazano kupio diplomu, ministar je plagirao tuđ naučni rad. Sve što danas sjedi po kojekavim javnim preduzećima su ljudi s kupljenim diplomama. Tanzanija je imala sličan problem pa je nabavila deset hiljada bedževa na kojima je stajalo – Ja sam kupio diplomu. Vidite do koje je mjere taj pad, ponor dubok. A mi smo se ponašali kao Mujo iz onog vica koji pere prozor na 120. spratu, i pukne mu sajla koja ga drži, pada i prolazi pored 72. sprata i kaže – Za sada je sve u redu… Teški sudar sa realnošću se nije mogao izbjeći. Zato kusamo ove gorke plodove.

Predsednik ste i skupštinskog Odbora za kulturu i informisanje, koji ćete korak preduzeti nakon svega?

– Ova tragedija prevazilazi značaj bilo kog odbora u parlamentu. Da smo normalna država, ovim mora da se bavi plenum, skupštinsko zasjedanje kojem bi trebalo da prisustvuje svih 250 poslanika i na kojem bi trebalo da budu i predsjednik, cijela Vlada i da iz tog zasjedanja izađe neki zaključak. Možete li da zamislite bilo kog javnog funkcionera koji će izaći i reći – Kriv sam, napravili smo propust. Svi ovdje u javnom diskursu traže način da se opravdaju, izvuku, okrive televiziju, rijalitije… Ne znam zašto je tolika slabost srpske vrhuške na rijalitije. Valjda im se dopadaju ili su im tamo neki rođaci, ili učestvuju u podjeli dobiti. A zamislite da izađe predsjenik države i kaže – Svi smo zakazali. Onda bi sve imalo nekog smisla. A taj plenum će se opet završiti svađom, pijačarenjem u kojem ćete čuti više psovki i ružnih riječi nego u svađi između dvije prodavačice sira na Zemunskoj pijaci oko tezge. Kad iz tog doma koji treba da bude kruna u glavi svake države doživljavate verbalno, pa i fizičko nasilje, onda čemu da se nadamo? Svi treba da radimo na tome da se to više ne ponovi. A ne da se predsjednik države pojavi na televiziji s nacionalnom frekvencijom i pažljivo biranim riječima obruši svim silama na opoziciju koja se usudila da protestuje zbog svega, nazivajući je ruljom i prijeteći 26. maja kontramitingom kao Sloba Milošević, emitujući jedan skaredni, skandalozni film koji je nesrećni ubica iz škole navodno gledao na Tik Toku – i to bez ikakvog upozorenja i time je praktično dato „uputstvo“ još četvorici potencijalnih masovnih ubica. Iz glave tog čovjeka kreće svo zlo, ne umije plemenito da misli, sve mu je vezano za trenutni rejting. Pa, ona skandalozna rečenica vezana za smrtnu kaznu izrečena je zato što se ispitivanjem javnog mnjenja došlo do podatka da je veliki broj ljudi pomislio – eh, da imamo smrtnu kaznu. I smislio je onda da na tome poentira, ali, eto, ne da mu Ana Brnabić. A, mi kao ne znamo poziciju Ane Brnabić u odnosu na predsjednika. Ne, nego je znao da će se to dopasti bar dvocifrenom postotku ljudi ovdje. I zato je izrečena. Jeste li čuli od njega jednom neku riječ pomirenja, upozorenja? Zato je ovo je kada svi građani zemlje treba da stanu pod jedan kišobran. Zato sve ono što je do nas moramo učiniti, pokazati da nas ima, da nas sutra bude sto hiljada na protestu „Srbija protiv nasilja“!