Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Đukanović se nakon poraza na predsjedničkim izborima povukao sa čela DPS-a.

Damir Šehović je povukao liderski potez: odstupio je nekoliko koraka ustranu i podmladio listu SD-a za predstojeće parlamentarne izbore. Na kojima će ta partija nastupiti sa DPS-om.

SDP neće, nego će samostalno, ali je i u toj partiji najavljeno podmlađenje.

Reklo bi se kako su te partije čule više puta jasno ponovljene poruke javnosti: nužne su promjene i novi ljudi.

Je li ovo što je najavljeno dovoljno promjena i dovoljno novih ljudi?

Teško da jeste. Ali je svakako početak.

Partije bivše suverenističke većine napokon su spoznale da su asinhrone sa biračkim tijelom, naročito sa milenijalsima.

Čini se da su spoznale činjenicu da su, tokom njihove vladavine, odrasle generacije novih birača koji ne samo da ne reaguju na njihove narative, nego ih ti narativi iritiraju. Stasale su generacije birača za koje stari suverenisti nisu branitelji nezavisnosti, nego generator poretka koji ih guši.

Taj nesporazum sa vremenom i biračima ove su partije, negdje manje, negdje više bolno, platile na svim izborima tokom posljednje tri godine – kao što će ih platiti i na ovim predstojećim, junskim.

Kažu da je slavni britanski baštovan na pitanje “Šta je potrebno za dobar engleski travnjak” odgovorio: dobro sjeme, dosta vode i 100 godina.

Manje-više isto biće potrebno i tradicionalnim suverenistima da se vrate na vlast: dobro sjeme promjene, mnogo pažnje i dugo vrijeme.

Pod “vratiti na vlast” mislim na: imati većinu u vlasti. Ex-suverenističkog plastičnog cvijeća biće i u Spajićevoj vladi. Neki znakoviti navijački i politički potezi u tom smjeru su već povučeni.

OK: stižu novi, mladi ljudi. Ako budu starmali, sve je džabe. Novi ljudi sa novim idejama ne znači klonovi suverenističkih lidera, njihovi Mini-Me.

Tek naizgled paradoksalno, crnogorskoj opoziciji inspirativno može biti ono što je u pokušajima da se domogne vlasti činio DF. Oni su bili zaista inventivni: na vrhuncu nepopularnosti svojih lidera, kada je svaki od njih za sobom imao po barem 20 izgubljenih izbora i niti jednu pobjedu, oni su unajmili čovjeka da glumi da je lider.

Front je konzervativna struktura koja trpi to što je Peđa Bulatović vršnjak Keopsove piramide. Lijevo-od centra partije, kakve mahom čine crnogorsku opoziciju, nemaju taj luksuz: oni moraju ponuditi barem iluziju progresivnosti.

Pa ipak, i Front je pobijedio tek onda kada ga više nisu vodili njegovi lideri, nego Amfilohije.

Šta vam hoću reći. Ništa nije nemoguće i sve je moguće na više načina.

Mi smo mislili da smo prva sljedeća članica EU. Završili smo kao prva sljedeća članica Otvorenog Balkana. Na teži način naučili smo da nema konačnih pobjeda.

Baš to je tačka u kojoj živi nada. Jer ako nema konačnih pobjeda, to znači da nema ni konačnih poraza.