Federalna ministrica kulture i sporta Sanja Vlaisavljević uputila je otvoreno pismo nakon što su "Udruženje žrtava i svjedoka genocida" i "Udruženje građana žrtava rata '92-95' 16. april Ahmići" uputili poziv da podnese ostavku, a nakon što je govorila u vezi sa rehabilitacijom osuđenih ratnih zločinaca koji su odslužili svoju kaznu. Pozivala se na sudske prakse i zakone, prozvala one koji su kritizirali njenu izjavu da to čine "iz neznanja", a neki i iz "nečasnih namjera". Otvorenim pismom pokušala je dodatno obrazložiti svoje izlaganje tokom gostovanja u Danu uživo na N1.

Podsjetimo, Sanja Vlaisavljević je gostujući u emisiji Dan uživo na N1 kazala da ratne zločince treba rehabilitovati nakon što odsluže kaznu. Uslijedile su oštre kritike, ali i pozivi na njenu smjenu.

Vlaisavljević je sada reagovala na pismo koje joj je uputilo “Udruženje žrtava i svjedoka genocida” i “Udruženje građana žrtava rata ‘92-95’ 16. april Ahmići“.

“Razlozi ovog zahtjeva, u kojem se potpisnici pozivaju na ‘revolt javnosti’, jasno su navedeni ali ne i utemeljeni na argumentima, jer su plod neznanja ili namjernog izvrtanja sadržaja temeljnih principa i pojmova međunarodnog krivičnog prava i sudske prakse Međunarodnog krivičnog suda (ICC) i Haških sudova za Jugoslaviju i Ruandu (ICTY i ICTR), no ništa manje i grubog izvrtanje mojih javno izgovorenih riječi.

U pismu ovih udruga se navodi kako sam “koristeći položaj ministrice, javno zahtijevala rehabilitaciju za presuđene ratne zločince”, a da onaj tko to čini 'ne zaslužuje da obnaša funkciju koja donosi ogromne privilegije u društvu'. U rečenici u kojoj se navodno predstavlja i pobija moja argumentacija navedeni su i dodatni razlozi. (…)

Istina je da sam u emisiji televizije N1 javno govorila o 'rehabilitaciji ratnih zločinaca', i svih drugih kažnjenika, govoreći samo i isključivo o 'neophodnosti njihove rehabilitacije u društvo' nakon odslužene kazne. Pojam 'rehabilitacija' sam uporabila kao pravni (krivičnopravni, penološki) termin koji nema značenje koje mu pripisuju oni koji su se uključili u kampanju moje javne diskreditacije, svjesno i tendenciozno izostavljajući kraj moje 'sporne' rečenice. Dakle govorila sam o 'rehabilitaciji u društvo' nakon odslužene kazne, a ne o rehabilitaciji od zločina”, navela je Vlaisavljević.

Udruženje žrtava i svjedoka genocida traži da Vlaisavljević podnese ostavku

Navodi kako u citiranoj rečenici iz pisma udruga kao i u javnim očitovanjima onih koji su ovim povodom istupili u javnosti, “značenje rehabilitacije je uzeto kao samorazumljivo: rehabilitirati ratne zločince znači utvrditi da su neopravdano osuđeni, znači veličati ratne zločince ili rehabilitirati ih od zločina samog”.

“Niti jedno od navedenih značenja se ni na koji način ne može dovesti u kontekst mojih izgovorenih riječi u spomenutoj emisiji, unatoč svim zlonamjernim interpretacijama. Govorila sam samo i isključivo s pravnog aspekta poštujući i uvažavajući kako domaće tako i međunarodne zakone, te presude i odluke međunarodnih sudova”, navela je Vlaisavljević u svom odgovoru.

Vlaisavljević je navela i to kako “pojam rehabilitacija ima drugačije značenje u važećim krivičnim zakonima u našoj zemlji, u međunarodnom krivičnom zakonu, u statutarnim i proceduralnim pravilima Haškog tribunala od onoga kojeg joj se kontinuirano podmeće da je rabila”.

Poziva na Krivični zakon BiH.

“Kako je moguće da nitko od pravnika, kriminologa, ali i stručnjaka za rad Haškog suda nije konzultiran u svezi s mojoj izjavom, nego su u medijima istupali glumci, redatelji, novinari i političari? Uostalom, u svakom pravnom priručniku, rječniku i enciklopediji stoje jasne odrednice ovog pojma. Citirat ću Enciklopediju Britannicu: rehabilitacija je “ideja da je svrha kažnjavanja da se na kažnjenika primijeni tretman i trening koji će ga učiniti sposobnim da se vrati u društvo i funkcionira kao član zajednice koji poštuje zakone”. Ili, prema Online Rječniku pravnih termina i definicija: 'Učiniti osobu sposobnom da ponovo postane koristan član društva. Obnoviti u pojedincu njegove najveće potencijale, bilo fizičke, mentalne, društvene ili profesionalne.' Treba podsjetiti da je Europski sud za ljudska prava ustanovio da zemlje članice imaju pozitivnu obvezu da promiču rehabilitaciju počinitelja kaznenih djela i da krivičnopravni sustavi treba da budu oblikovani imajući u vidu taj cilj. Dakle, rehabilitacija se odnosi na obnovu ljudskih i moralnih potencijala tijekom služenja same kazne kao i na stjecanje građanskih prava i sloboda po povratku kažnjenika u zajednicu”, objašnjava Vlaisavljević u svom pismu.

Potom je uputila odgovor onima koji su komentirali ove izjave, navodeći da su to učinili “iz svog neznanja ali i nečasnih namjera”.

“Upravo Haški sud za bivšu Jugoslaviju inzistira na rehabilitaciji ratnih zločinaca i da je to jedan od ciljeva (sentencing goals) u izricanju presuda i donošenju odluka. Upravo ovako kako sam spomenula: na rehabilitaciji ratnih zločinaca inzistiraju međunarodni krivični sudovi, a ne tek neka Sanja Vlaisavljević u svojim navodnim nečasnim i nemoralnim namjerama. U analizama sudske prakse Haškog suda za bivšu Jugoslaviju se pokazuje da su 'čimbenici uspješne rehabilitacije' od presudnog značaja u donošenju odluka o prijevremenom otpustu zatvorenika.

Kako stoji u Odluci predsjednika J. Th. Merona (MICT-14-68-ES) iz lipnja 2014. godine, osuđenik Dario Kordić je pušten na slobodu, bez ikakvih uvjeta i ograničenja, nakon odsluženja 2/3 svoje kazne, zato što je, kako je posebno istaknuto, “pokazao znakove rehabilitacije”, a i zato što su upravitelji zatvora u kojem je služio kaznu sugerirali da on ima “dobre izglede za rehabilitaciju”, tj. da je “sposoban za reintegraciju u društvo ako bude pušten na slobodu”, navela je.

Upitala je “je li moguće da nakon punih trideset godina rada Haškog tribunala naša domaća javnost, zahvaljujući prije svega medijima, ne zna niti temeljne stvari o principima, normama, ciljevima i vrijednostima kažnjavanja ratnih zločinaca?”

“Neće li biti da su mnogi prije mene to propustili učiniti i na taj način dezavuirali javnost, iako je širenje takvog znanja bila njihova obveza, posebice prema žrtvama i njihovim obiteljima? Ako je pak tomu bio razlog strah da ih ne progone kao neistomišljenike, onda se čini da taj strah zadobiva sve više na opravdanosti. Da još jednom pojasnim za sve one koji to nisu htjeli čuti: tvrdila sam i opet ću to ponoviti, ratni zločinac s odsluženjem svoje kazne ne prestaje biti ratni zločinac nego osuđenik, tj. kažnjenik. Inače puštanje na slobodu ratnih zločinaca ne bi imalo smisla, ma koliko to bilo bolno za žrtve i njihove obitelji. Što je apsolutno razumljivo, jer nijedna kazna ne može nadoknaditi izgubljene živote. No, unatoč tomu, međunarodno krivično pravo je predvidjelo razliku između doživotnih i smrtnih kazni, s jedne strane, i onih vremenski ograničenih, s druge strane, koje pretpostavljaju da kažnjenik može provesti ostatak života u zajednici. Ukoliko ove zakonske odrednice ne poštujemo, onda se opstruira institucija kazne. Ako to prihvatimo, onda bi jedina kazna za ratne zločince bila smrtna ili doživotna. Nažalost u javnom mnijenju se o ovim pitanjima ne razgovara temeljem argumenata, analiza sudske prakse i zakona nego su utrkuje u moraliziranju. Time se otvara prostor za neprincipijelne kampanje, progone neistomišljenika i pozive na njihov javni linč. Želim na kraju naglasiti, morat ćemo se svi, ma koliko bolna iskustva nosili iz proteklog rata, naučiti poštovati presude i odluke sudova, a pogotovu Haškog tribunala. Presude i odluke međunarodnih sudova su najbolji saveznici u suočavanju s prošlošću, u ostvarenju tranzicijske pravde i jačanju BiH kao države jednakopravnih naroda u srcu Europe”, kazala je Vlaisavljević u otvorenom pismu.

(N1)