U pismu naslovljenom "Roditeljima neliječenog dječaka", ona iznosi niz detalja o životu djece iz odjeljenja VII-2 prije masakra.

Pismo Nine Borović Kobiljski prenosimo u cijelosti:

"Roditeljima neliječenog dječaka"

 ....ako nas ikada budete tražili i poželjeli da kažete: "Molim vas oprostite, nismo znali bolje i mnogo nam je žao..." Znate, mi više u ovozemaljsku pravdu ne vjerujemo...ali se trudimo da nastavimo da vjerujemo u ljudskost i u istinu...

Vjerujem da vam je dobro poznata činjenica da je naše odjeljenje VII-2 bilo jedno izuzetno odjeljenje, ne zato što je bilo sastavljeno od odličnih đaka, već zato što su to bila dobra djeca i dobri prijatelji jedni drugima. Oni su u školu odlazili nasmijani i vraćali se zadovoljni.

Sjećate se da su nam djeca išla zajedno na jezički kamp u Francusku...pa dobijali smo njihove video snimke kako pjevaju pored kamina, igraju se na tematskim večerima i idu na izlete...znate i da su se svi zajedno kartali i smijali u sobama do kasno u noć.

Kako ne biste znali, kada ste puni zahvalnosti zvali razrednog starješinu i zahvaljivali se što vam je sin tako lijepo prihvaćen od strane drugara u novom odjeljenju u koje ste izabrali da ga prebacite.

Bilo im je prelijepo, ali im je istovremeno bilo čudno zašto jedno dijete svih 7 dana spava sklupčano na fotelji, umjesto u krevetu, iako mu je na raspolaganju cijela dvokrevetna soba?!

Da li znate da je tom djetetu bila neophodna pomoć i vas roditelja i stručnih lica?

Tragedija koja nas je zadesila je toliko strašna, bolna i nepojmljiva, da se svakodnevno borimo za udah.

Misli koje će nas doživotno moriti su: Zašto mu niste pomogli?! Zašto ste ga obučavali u streljani i kod njega razvijali i gajili tako jezive vještine pucanja i ubijanja, dok smo mi našu djecu vodili na časove umjetnosti i sporta?!

Ako niste bili svjesni svoje uloge u nezapamćenoj tragediji od 3.maja 2023. godine, onda biste se morali osvijestiti i shvatiti da se nažalost ovdje suočavamo sa tragedijom nakon tragedije koja poprima svjetske razmere. Jasno nam je da javno mnijenje traži neki smisao - razlog sa ciljem da se ovakav zločin na neki način obrazloži i shvati kako je do njega došlo?

Da se razumijemo, vršnjačko nasilje je krucijalna tema današnjeg doba kojoj se mora posvetiti najveća pažnja i briga kako bi se ono zaustavilo. Ali se u ovoj tragediji ono nije desilo niti biste smjeli ponovo da se obmanjujete i krijete iza neistine.

Izvinjavam se, desilo se na najpogubniji mogući način ali od strane vašeg djeteta prema našoj djeci. Da li ste svjesni činjenice da preživjeli i ranjeni dobijaju životne prijetnje iz cijelog svijeta jer će "neko završiti ono što je započeto", u bolesnom ubjeđenju o zadovoljenju pravde za "maltretiranog" dječaka.

Vi dobro znate da su ga djeca VII-2 naivno prihvatila, pružila mu ruku prijateljstva i to je sve što su njihova zlatna srca mogla da urade...sve drugo je bilo na vama koji ste za njega odgovorni i stručnim službama koje su morale da zadrže objektivnost onda kada nastupi roditeljska slabost.

Znate, 21. vijek je nažalost vijek bez srama....ne bi trebalo da je u ovom vijeku bila sramota potražiti svu stručnu raspoloživu pomoć današnjice. Kada vas opet budu pitali, razmislite hoćete li ponoviti: "Nisam kriv" ili ćete makar reći: pogriješili smo nismo znali bolje...

Tada mozda niste znali, ali je sada bolna istina iza svih nas i trebalo bi da možete bolje...makar da kažete: "Oprostite, mnogo nam je žao, vaša djeca ni za šta nisu kriva!"

Ovdje nije u pitanju samo lična tragedija, već kolektivna tragedija jednog društva jer su stradala izuzetna djeca koja su bila na pravom putu da postanu sjajni ljudi i koji su sa nesuđenim sopstvenim porodicama trebala da budu zalog ovom društvu.

I dalje se molimo za spasenje vaših duša, ali bez priznanja, nema ni pokajanja - napisala je Nina Borović Kobiljski.