PONEDJELJAK, 15. MAJ

Novi ministar Federalnog MUP-a Ramo Isak u jednoj televizijskoj emisiji najavio je naredne akcije pripadnika policije u kojim će, kako je kazao, pored ostalih biti privođeni pojedini advokati i notari. Promptno je reagirala advokatska zajednica. Advokati su ministrovu izjavu ocijenili kao pritisak na njih te  podsjetili na zakonski položaj svoje djelatnosti. Advokatura je zakonski definirana kao profesionalna i nezavisna djelatnost koja osigurava građanima pružanje pravne pomoći. Advokati su u sudskim postupcima treća strana, potpuno ravnopravna sa sudijama i tužiteljima. Advokati rade u interesu svojih klijenata i garant su da se sudski procesi odvijaju fer i u skladu sa zakonom. U tom smislu je oštra reakcija advokatskog ceha na najave hapšenja od strane (inače za to neovlaštenog) ministra policije razumljiva i opravdana.

U sarajevskim pravosudnim kuloarima posljednjih nedjelja se može čuti da pojedini advokati trpe pritiske od nekih ambasada u Sarajevu. Navodno im zamjeraju odbranu pojednih optuženih u delikatnim predmetima koji se vode pred sudovima. I tu se, ako je istina, radi o opasnim i nedopustivim pritiscima na članove jedne profesije koja je, rekosmo, potpuno nezavisna i samostalna.

Advokatima je, kao što rekoh, dupuštena široka lepeza pravnih postupaka u odbrani njihovih klijenata, koji često nisu po volji javnosti, koja se teško miri sa osnovnim postulatom da svako ima pravo na fer odbranu. Jedan poznati advokat je rekao da on nikada nije branio kriminalce, obrazlažući to na sljedeći način: „Neko je kriminalac tek kada se pravomoćno presudi za kriminal. Ali, u tom trenutku ga ja više ne branim.“

Čini se, međutim, da advokatske komore u BiH, kao ni notarske, nisu dovoljno kritične prema dijelu svojih članova koji su se ogriješili o zakon. Neki su advokati hapšeni pod teškim optužbama da su surađivali sa krupnim kriminalcima. Neki su advokati postali prave medijske zvijezde, što baš i nije usklađeno sa advokatskim kodeksom ponašanja.

Jedan je poznati advokat ovih dana nakon hapšenja svog klijenta, načelnika jedne sarajevske općine, kazao da iza toga stoje određene političke snage preko svojih ljudi u pravosuđu. Potom se vratio na period od prije dvadesetak godina kada je, kako je rekao, SDP BiH vršio sudski progon svojih političkih protivnika. Mogu advokati, kao i svi drugi ljudi, biti bliski ovoj ili onoj političkoj stranci, ali je potpuno neprihvatljivo politiziranje krivičnih postupaka i sudskih procesa. Tvrdnja da je SDP prije dvije decenije hapsio članove i kadrove SDA, čiji je dotični advokat simpatizer, je netačna i besmislena. Ono što je kratkotrajna vlast Alijanse za promjene predvođene SDP-om BiH uradila početkom 2000-ih bio je pokušaj oslobađanja pravosudnih institucija koje su punu deceniju bile zarobile vladajuće stranke u Federaciji, SDA i HDZ. Na žalost, nakon promjene vlasti sve se vratilo na stare, fabričke postavke politiziranog pravosuđa koje je toleriralo kriminal, korupciju, pljačku.

Advokati imaju slobodu i prava koja im je osigurao zakon, ali imaju i odgovornost za svoje postupke u sudnici i van nje, kao i za riječi izgovorene u javnom prostoru.

UTORAK, 16. MAJ

Najutjecajniji medij u Irskoj, Irish Times, postao je žrtva prevare vještačke inteligencije. Anonimna suradnica krivo se predstavivši poslala je tekst (a list ga objavio) koji je od riječi do riječi stvorila, da baš ne kažem napisala, vještačka inteligencija. Urednik Irish Timesa priznao je grešku, povukao tekst, ali dodatno proširio i opravdao zabrinutost onih koji upozoravaju na nepredvidive posljedice koje prijete od trke u razvoju i zloupotrebe vještačke inteligencije. Ovih dana je publici predstavljen kratkomentražni igrani film u kojem je sve, od pisanja scenarija do glume, scenografije i režije bilo produkt vještačke inteligencije. Strah od nekontrolirane trke u razvoju vještačke inteligencije prisilio je vlast u Italiji da zabrani famozni softver ChatGPT koji je posljednjih mjeseci zaludio cijelu planetu.

Nedavno je nekoliko hiljada intelektualaca okupljenih u takozvani Institut za budućnost života napisalo otvoreno pismo u vezi sa daljnjim razvojem vještačke intelgencije. U pismu se zahtijeva da se na pola godine prekine njen razvoj u cijelom svijetu. Pismo koje je intonirano ne samo zabrinutošću, nego i otvorenom panikom potpisali su mnogu poznati ljudi, pored ostalih i multimilijarder Elon Musk. Jedan od potpisnika tog otvorenog pisma, izraelski povjesničar Jual Noa Harari nedavno je podsjetio da je preko 700 najuglednijih naučnika iz oblasti vještačke inteligencije u jednoj anketi utvrdilo da postoji 10 posto mogućnosti da dalji razvoj ovog sektora dovede do sloma čovječanstva. Da li biste pristali ući u avion ako vam je rečeno da postoji 10 posto mogućnosti da se taj avion sruši, upitao je Harari.

Vodeći hrvatski ekspert za vještačku inteligenciju Bojan Jerbić kaže da ona nema odgovornost, nema svoju povijest, nema srama niti kulturu te da može biti vrlo opasna.

Još uvijek možete biti sigurni, najviše zbog tehnološke podkapacitiranosti njegovog autora, da ovaj tekst nije produkt anonimne vještačke inteligencije. Kada bih morao izabrati između vještačke inteligencije i prirodne nepameti, bio bih u velikoj dilemi!

SRIJEDA, 17. MAJ

Finale nogometnog kupa Bosne i Hercegovine u kojem se sastaju dva mostarska kluba, Velež i Zrinjski, danima se najavljivalo ne kao sportski praznik, nego kao događaj najvišeg sigurnosnog rizika. Velež i Zrinjski odavno su prestali biti samo sportski kolektivi i prerasli su u dva ključna simbola podijeljenog grada i cjelokupne društvene, političke i nacionalne patologije koje ta podijeljenost sa sobom nosi.

Za nekoga ko je, poput mene, ovu utakmicu gledao uz televizor nadajući se (uzaludno) dobrom i sadržajnom fudbalu, bilo je to uludo protraćenih dva sata. Zrinjski je bio dominantan, nedohvatljiv za slabi, nedorasli, ispodprosječni Velež. Nekom ko je sinoć gledao utakmicu Intera protiv Milana i ko se sprema za večerašnju nogometnu svetkovinu između Manchester Cityja i Reala iz Madrida, utakmica finala kupa u Zenici je djelovala uvredljivo i nedostojno pažnje. Budući da skoro ništa od nogometa nije bilo, utakmica će se, kao i mnoge druge u ovdašnjoj ligi, pamtiti po navijačkom divljaštvu na tribinama, i ništa kultivisanijem ponašanju trenera i igrača.

Daleko od ove (ne)sportske kaljuže, primitivizma i nasilja u kojoj su se valjali mostarski nogometaši, navijači, uključujući i one u svečanoj loži, u Barceloni, večeras je blistao osmijeh veličanstvene Lane Pudar. Mlada Mostarka pobijedila je na vrlo kvalitetnom plivačkom mitingu u glavnom gradu Katalonije i osigurala nastup na Olimpijskim igrama naredne godine u Parizu. 

Niko nikada nije mogao niti će ikada uspjeti odgonetnuti tajnu ljudskog talenta, u ovom slučaju genija. Niko nema razumno objašnjenje za čudo koje se zove Lana Pudar, koja se tako visoko i superiorno izdiglo iznad vlastitog mostarskog i bosanskohercegovačkog okruženja. Ona nema svog bazena u rodnom gradu, niti se nazire da će ga dobiti tokom svoje karijere. Nijedna nedaća, nijedna prepreka, nijedan jal ili provincijska zavist, podmetanje i ignorancija ne dotiču 17-godišnju djevojku, niti je mogu pokolebati i demoralizirati. Lajanje na zvijezde, a Lana je najveća i najsjajnija, prljavi je posao kojim se ne bave časni i dobronamjerni ljudi.

ČETVRTAK, 18. MAJ

Alma Čolo, dugogodišnja članica najužeg vrha Stranke demokratske akcije, bivša državna parlamentarka, podnijela je ostavku na članstvo i sve funkcije u toj stranci. Već duže vrijeme, od okončanja oktobarskih izbora, bolje upućeni su govorili o sukobu koji tinja između gospođe Čolo i njenih kolega, uključujući i predsjednika SDA Bakira Izetbegovića. Sukob se aktivirao nakon oktobarskih izbora na kojim ona nije uspjela dobiti dovoljno glasova za novi mandat u Parlamentu BiH. Prema njenim tvrdnjama iznesenim na internim sastancima, Stranka je tokom izborne kampanje umjesto nje favorizirala neke druge svoje kandidate, poput Amora Mašovića i Bisere Turković.

Alma Čolo je posljednjih godina postala prepoznatljivo lice u Parlamentu, kao i generalno u ovdašnjoj politici. Kao pravnica izdvajala se stručnim, argumentiranim i nepopulističkim javnim komuniciranjem. Nije upadala u svađe i konflikte, držala je do digniteta Parlamenta i vlastitog stručnog i političkog dostojanstva. Što joj takvi nesumnjivi kvaliteti nisu osigurali bolji status i u SDA, tvrde upućeni, nije njena krivica, nego je stvar odnosa u stranci samoj i vrijednostima koje ona preferira.

Sama Alma Čolo za nemilost u koju je pala ne svojom krivicom optužila je Sebiju Izetbegović, suprugu predsjednika SDA i članicu rukovodstva stranke. Nju, a ne njenog muža Bakira, optužila je za slabljenje ugleda Stranke i loše izborne rezultate. Čolo je previše dugo u stranci da joj nije jasno da je i za tako nedodirljiv status Sebije Izetbegović odgovoran njen muž.

Ovih dana je Edhem Bičakčić, bivši potpredsjednik SDA i blizak prijatelj Alije Izetbegovića govorio o malo poznatom političkom testamentu osnivača SDA. Prema tom dokumentu pisanom, navodno, pet godina prije njegove smrti, Alija Izetbegović je odredio svoje nasljednike. Bičakčiću je namijenio vođenje SDA, Ejupu Ganiću pripalo bi čelno mjesto u Federaciji BiH, dok bi vodeći Bošnjak u državnim institucijama trebao biti Haris Silajdžić. Svome sinu Bakiru, prema Bičakčićevim navodima, Alija Izetbegović nije bio namijenio nikakvu visoku stranačku, niti državnu funkciju. Bičakčiću je jako dobro poznato da njegov dugogodišnji osobni i politički prijatelj Alija Izetbegović nije uvijek govorio, radio, niti pisao ono što zaista misli, te da je uvijek imao, što bi se kolokvijalno kazalo, figu u džepu. U slučaju liderstva u SDA ta se figa zvala Sulejman Tihić, koji je neočekivano, ali ne protiv volje Alije Izetbegovića, došao na čelo SDA i ostao tu sve do svoje smrti. Bičakčić, kao i dobar dio vrha SDA, danas smatra da je Tihić SDA vodio u krivom smjeru, da je iznevjerio njene izvorne ideje, promijenio njen politički profil. Drugi, pak, od kojih je većina izvan stranke, ili u drugim strankama, smatraju da je Sulejman Tihić bio dobar stranački lider, da je liberalizirao SDA, da je vodio umjerenu politiku, bez isključivosti i sektaškog odnosa prema ljudima i društvu u cjelini.

Ako je tačno da je Alija Izetbegović testamentom odlučivao o svojim nasljednicima, kako to onda korelira sa tvrdnjama njegovih pristalica o demokratskom karakteru osnivača SDA?! Dodamo li tome „otkriće“  predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana da mu je stariji Izetbegović ostavio BiH u amanet, prije bi se moglo govoriti o autokratskim manirima i nedemokratskoj praksi bivšeg predsjednika SDA i državnog Predsjedništva.

U jednom skorašnjem intervjuu Bakir Izetbegović je kazao da će politička filozofija i praksa Mladih muslimana, biti i ostati dio identiteta Stranke demokratske akcije. Mladi muslimani su, podsjetimo, organizacija koja je formirana tokom Drugog svjetskog rata i koja je uprkos represiji komunističkog režima preživjela sve do devedesetih, kada su njeni istaknuti članovi predvođeni Alijom Izetbegovićem osnovali SDA.

U političku filozofiju Mladih muslimana, takoreći u njen DNK, upisan je vjerski konzervativizam, potom kadrovski nepotizam, zavjerenički odnos i bazično nepovjerenje prema institucijama države. Dakle, tim putem Bakir Izetbegović namjerava energičnije i dosljednije povesti SDA. Alma Čolo nije pripadala mladomuslimanskoj porodičnoj garnituri, kakav je bio slučaj sa drugim ljudima iz vrha SDA, Mašovićem, Biserom Turković, Nedžadom Brankovićem, Abdulahom Skakom. Tom miljeu nije pripadao ni Sulejman Tihić. Bakir Izetbegović se prema svojoj supruzi Sebiji odnosi onako kako se njegov otac odnosio prema njemu, nekritički i navijački pristrasno. Odnosno, liderstvo SDA doživljava kao dio porodične tradicije i običaja. U tom je smislu praviti razliku između njega i supruge mu prilično naivno i pogrešno.    

 SUBOTA 20. MAJ

Današnja inauguracija Jakova Milatovića, novog predsjednika Crne Gore, okupila je lidere većine zemalja Zapadnog Balkana. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić do zadnjeg je trenutka pravio dramatičnu neizvjesnost od svoga dolaska u Podgoricu - na kraju je, kako se moglo očekivati, kao što redovno čini u sličnim prilikama, ipak došao. Zanimljivo je bilo vidjeti Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH i Zorana Milanovića, predsjednika Hrvatske, kako se nakon mnogo godina ponovo sreću i sjede na istom događaju. Posljednji put se to desilo prije više od 10 godina kada je Milanović tokom predizborne kampanje SDP-a BiH agitirao za Komšićev izbor u Predsjedništvo BiH.

Zanimljivo je bilo gledati ugodno, drugarsko čavrljanje Vučića sa dosadašnjim predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem. Prije skoro 35 godina Đukanović je došao na vlast nakon što su njegove pristalice, podržane od rukovodstva Srbije, nasilno smijenile tadašnju komunističku garnituru i postavile mlade lavove Momira Bulatovića i Mila.

Tri i po decenije kasnije u Srbiji, odnosno Beogradu, ponovo su proključale ulice na kojima se narod pobunio protiv režima Aleksandra Vučića. Sinoć je, prema nekim procjenama, skoro 100 hiljada ljudi tražilo da on ode. Vučić im danima odgovara: ulica neće smjenjivati vlast u Srbiji. Za kraj naredne nedjelje zakazao je veliki narodni skup u Boegradu za kojeg već sada zna da će biti najveći u istoriji Srbije. Veći čak i od onih mitinga koje su svojevremeno zajedno organizirali Slobodan Milošević i Milo Đukanović. Ono što je nezabilježeno do sada u vezi sa najavljenim skupom u Beogradu, jeste da valjda po prvi put u istoriji vlast u nekoj zemlji organizira proteste protiv opozicije!     

NEDJELJA, 21. MAJ

Javna svađa između Davora Sučića i Nenada Jankovića, dvojice nekadašnjih članova i osnivača rock grupe Zabranjeno Pušenje, nadilazi svoj osnovni plan, autorska prava, i postaje neka vrsta metafore za sukcesijske procese i bitku za nasljedstvo nakon raspada bivše SFRJ. Na izvjestan način borba za autorsko nasljeđe jednog rock benda korespondira sa raspravom o državnoj imovini BiH. I „Pušenje“ je kao Jugoslavija doživjelo disoluciju, pa se otvorilo pitanje da li je ono današnje, čiji je lider Sejo Sexon, posjedovalo prije rata ikakvu svoju izvornu imovinu?

Dakle Davor Sučić, odnosno Sejo Sekson, tražio je da se Neletu Karajliću, odnosno Nenadu Jankoviću, sudski zabrani izvođenje predratnih pjesama Pušenja, kad on već ne želi da to sam uradi. Naravno, onih pjesama čiji Karajlić nije autor, kompozitor, tekstopisac, aranžer. Karajlić je prije nekoliko godina, kada mu je Emir Kusturica preuzeo grupu No Smoking Orchestra, započeo vlastitiu solo karijeru, uglavnom sa repertoarom iz svoje sarajevske karijere. Zapravo je beogradsko „Pušenje“ doživjelo sudbinu zemlje u kojoj je formirano 1992. godine: mijenjalo je ime nekoliko puta, da bi na kraju Kusturica preuzeo sva prava i otcijepio se poput Crne Gore. Pokazalo se ono o čemu je malo ko vodio do tada računa: da je Nele Karajlić imao jako malo autorskog udjela u ključnim pjesmama „Pušenja“, odnosno da je kreativni motor grupe od samog njenog osnivanja bio Sejo Sekson. To Nele i priznaje u svom odgovoru, ali tvrdi da je on svojom vokalnom interpretacijom i medijskim imidžom stvorio brend Zabranjeno pušenje. Što je dobrim dijelom istina, ali ništa ne govori u prilog  njegovom autorstvu. Njih dvojica nisu funkcionirali po principu Lenona i McCartneyja u Beatlesima, ili Jaggera i Richardsa u Rolling Stonesima, dakle kao ravnopravni autori. Ako bi se htjelo malo pretjerati, prije bi se njihov odnos mogao uporediti sa odnosom Gorana Bregovića sa svojim pjevačima u „Bijelom dugmetu“.

Nele Karajlić je nešto ranije rekao da on ima pravo izvoditi pjesme koje nije napisao, kao što, recimo, Zdravko Čolić izvodi pjesme Arsena Dedića, Bregovića, Bajage, Balaševića. To poređenje naprosto ne drži vodu: Čola je svaku pjesmu platio pošteno i unaprijed njenom autoru, koji je kasnije primao i izdašne tantijeme za autorska prava.

Kako će se ovaj spor dvojice nekadašnjih prijatelja i suradnika okončati, sporazumno ili na sudu, uskoro će se saznati. Neko će reći da tu nema ništa principijelno i da se radi samo o parama i taj će neko biti u pravu; novac je prirodni pratitelj i pokretač svakog razvoda, sukcesije, djelidbe. Čini se da je Neletu Karajliću, pored činjenice da će morati plaćati autorska prava za tuđe pjesme koje izvodi, podjednako teško palo što se u javnosti razbistrilo da je on ipak bio samo pjevač u Zabranjenom pušenju. Kao Tifa, Bebek, ili Alen u Dugmetu. Uz sitnu razliku: Bregović je svojim pjevačima dopustio da do mile volje pjevaju njegove pjesme, Davor Sučić je to pravo svom pjevaču osporio. Najveći filozof 20-og vijeka, kako je Kusturica titulirao Neleta u vrijeme dok su bili u ljubavi, očito doživljava kao poniženje i uvredu da ga se predstavlja isključivo kao vokalnog solistu, jer to ruši mit o njegovom autorskom značaju i „idejnom“ utjecaju: svodi ga na realnu, prilično skromnu mjeru. Zabranjeno pušenje je nakon odlaska pjevača Neleta snimilo 7-8 albuma čiji je autor Sejo Sexon, Nele je za tih tridesetak godina uspio napraviti tek dva-tri vesela pjesmuljka.