Gotovo mjesec dana nakon masakra u beogradskoj Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar", motivi 13-godišnjeg dječaka ubice da počini stravičan zločin te ubije devet kolega i omiljenog zaštitara i dalje su misterija.  

Kako piše Blic u najnovijoj analizi ovog slučaja, užasni čin Koste Kecmanovića je zastrašujuć, neobjašnjiv i bez presedana, no ističu da je jedina jasna stvar to da se svijet do sada još nije susreo s masovnim ubojicom kakav je on. 

Blic, naime, ističe da čak i u društvu najgorih masovnih ubica u povijesti, Kosta Kecmanović iskače po tri detalja i nekoliko osobina koje nikad nisu viđene u sličnim slučajevima. U prvom redu ističu njegov uzrast, potom nekarakteristični psihološki profil po kojem odudara od drugih masovnih ubica te posebno po ponašanju nakon što je počinio zločin, čemu su posvetili posebnu pažnju. 

Navodi se kako je ubica iz škole "Vladimir Ribnikar" najsurovije dijete ubica u povijesti - naime, među svim masovnim ubicama mlađim od 14 godina, piše Blic, niko nikad nije ubio toliko ljudi kao Kosta Kecmanović.

Pozivajući se na nedavni intervju s kriminolozima Jillian Peterson i Jamesom Densleyjem, koji su za Politico govorili o zaključcima svog istraživanja o profilima masovnih ubica u školama, Blic ističe da njihovi zaključci otkrivaju brojne sličnosti među počiniteljima, ali i upadljive razlike u odnosu na ono što se zna o Kosti Kecmanoviću. 

Tako Peterson i Densley navode da u slučaju masovnih ubica uvijek postoje elementi raznih trauma u djetinjstvu, poput nasilja u porodici, ekstremnog zlostavljanja, uključujući i seksualnog, samoubistva roditelja, ali i osjećaja očaja, izolacije, samoprezira, često i odbačenosti od strane vršnjaka, a u jednom trenutku dolazi do krizne tačke u kojoj potencijalne masovne ubice počinju mijenjati svoje ponašanje, a ponekad imaju prethodne pokušaje samoubistva. 

No, kada se ti rezultati usporede s onim što se zna o Kosti Kecmanoviću, Blic ističe da za sada nema indicija, a pogotovo ne dokaza, o traumi u ranom djetinjstvu, nasilju u porodici, seksualnom zlostavljanju ili drugim oblicima ekstremnog zlostavljanja i slično, iako se napominje kako je moguće da u njegovom odrastanju postoji nešto što je za sada ostalo skriveno i o čemu u istrazi još nema informacija. 

Također, nema indicija ni dokaza o ispoljavanju osjećaja očaja ili samoprezira niti je, koliko je poznato, pokušao počiniti suicid - niko od svjedoka koji su do sada govorili javno, nije nagovijestio bilo šta od toga. 

No, ono što Blic posebno ističe je Kostino ponašanje nakon što je počinio pokolj učenika i zaštitara. To je, kako se navodi, detalj po kojem je očigledno i apsolutno drugačiji od svim drugih počinitelja masovnih ubistava u povijesti. 

Prema neslužbenim podacima, 23 osobe u povijesti počinile su masovna ubojstva 10 ili više osoba u vrtićima, školama i na fakultetima i sveučilištima širom svijeta. Samo je jedan napadač nakon masakra sam sebe razoružao, mirno sjeo i lično pozvao policiju da dođe po njega - to je Kosta Kecmanović.  

Peterson i Densley navode da su masakri u školama najčešće i činovi samoubistva jer se golema većina napadača na kraju ubije te njihovo istraživanje pokazuje da masovne ubice u gotovo svim slučajevima organiziraju i počine masakr kao svoj završni čin, neku vrstu velikog odlaska sa scene - zlodjelo ne počine samo kako bi ubili druge, nego da bi i oni sami na kraju bili ubijeni. 

No, suprotno od njih, Kosta Kecmanović je kobnog jutra krenuo u školu s jasnom namjerom da on sam nipošto ne bude ubijen - nakon zločina je planski nazvao policiju i prijavio samog sebe, sjeo, ispraznio oružje i rastavio ga, očito u namjeri da policajcima koji prvi stignu na mjesto zločina ne bi dao ni najmanji povod da ga ubiju, čak ni u zabuni, zaključuje Blic.