Razgovarao: SENAD AVDIĆ

"Po mom mišljenju današnji je dan jedan od najznačajnijih datuma u novijoj istoriji Bosne i Hercegovine", kaže ekskluzivno za "Slobodnu Bosnu" na početku razgovora posvećenog presudi u Haagu čelnicima srbijanske Državne bezbjednosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, Munir Alibabić Munja, nekadašnji šef Sektora Državne bezbjednosti Sarajevo i direktor Federalne obavještajne agencije (FOS). "Uz Drugi maj 1992. godine kada su branioci Sarajeva, predvođeni legendarnim Draganom Vikićem spriječili agresorske vojnike da zauzmu ključne državne insitucije, današnji dan predstavlja veliki događaj za istoriju ovih prostora", nastavlja Alibabić.

Naš sugovornik je djelovanju i suzbijanju subverzivnih akcija srbijanskih tajnih službi, vojnih i civilnih, prema Bosni i Hercegovini posvetio gotovo tri i po decenije svog profesionalnog i istraživačko-obavještajnog rada. U početku kao šef sarajevske Sektora SDB BiH, kasnije kao ratni načelnik CSB-a Sarajevo, a kasnije, nakon rata, kao istražitelj Haškog Tužiteljstva u vremenu kada se Carla Del Ponte nalazila na njegovom čelu.

Munja Alibabić je o djelovanju tajnih službi pod kontrolom režima u Boegradu, KOS-a JNA i SDB-a Srbije, napisao više knjiga, od prve "Bosna u kandžama KOS-a" do posljednje "Ubijanje Bosne nakon Tita 1981-2022" koja se u knjžarama pojavila prije nekoliko dana.

Munir Alibabić kaže da je presuda Žalbenog vijeća Rezidualnog mehanizma u Haagu kojom su Stanišić i Simatović osuđeni na po 15 godina zatvora kapitalno značajna jer je djelovanje čelnih ljudi SDB-a Srbije stavljeno u kontekst Udruženog zločinačkog poduhvata vođenog protiv Bosne i Hercegovine od strane režima Slobodana Miloševića.

Bivši šef SDB-a Sarajeva smatra da je presuda obuhvatila kontinuitet zločinačkog djelovanja paravojnih i porarapolicijskih jedinica pod komandom Jovice Stanišića i Franka Simatovića, od upada Arkanovaca u Bijeljinu početkom aprila 1992. godine, do pokolja nad civilima u Prijedoru u ljeto 1995.godine.

DVA NEKAŽNJENA ZLOČINA: ILIDŽA I BIHAĆ

Alibabić smatra da su tužitelji u Haagu propustili dokumentirati samo dva masovna zločina koje su počinile jedinice pod kontrolom SDDB-a Srbije. "Nije istražen ni presuđen zločin nad civilima u konvoju koji je zaustavljen na Ilidži 18. maja. U konvoju su se nalazile žene sa djecom, nemoćna lica kojima je međunarodna zajednica garantirala bezbjedno napuštanje Sarajeva. Nekoliko dana prije toga Jovica Stanišić je na zahtjev Radovana Karadžića poslao na Ilidžu Miodraga Ulemeka Legiju da obučava tamošnje jedinice. Legija se javio Nedjeljku Prstojeviću, šefu Kriznog štaba Ilidže. Imao je kamp za obuku smješten u Poljoprivrednom institutu u Rakovici. Oni i njegovi ljudi su zaustavili konvoj za ženama i djecom. Tom su prilikom ljudi zlostavljani, neki su ubijeni, mnogi nestali. Tada su poručili da će konvoj sa ženama i djecom ostati na Ilidži sve dok se ne iseli posljednja kasarna JNA u Sarajevu, "Viktor Bubanj". Nakon što je kasarna iseljena, konvoj je pušten da napusti Ilidžu. Tada je Željko Ražnatović Arkan telefonom pozvao Legiju i naredio mu da napusti sarajevsko ratište i vrati se u Beograd u avionu sa generalom Nedeljkom Boškovićem. Bošković je tada bio na čelu KOS-a, naslijedio je Aleksandra Vasiljevića, a u Sarajevu je sa vlastima Bosne i Hercegovine dogovarao i nadgledao iseljavanje kasarni JNA", otkriva Munir Alibabić.

On kaže da mu je žao što niko, pa ni Tribunal u Haagu, nije posvetio pažnju još jednom teškom zločinu paravojnih snaga kojim su zapovijedali Jovica Stanišić i Franko Simatović. Riječ je o operaciji kodnog naziva "Pauk" koja je od oktobra 1994. godine pa sve do hrvatske akcije "Oluja" trajala na području Republike Srpske Krajine koja je zajedno sa vojskom Fikreta Abdića napadala teritorij pod kontrolom Petog Korpusa Armije BiH.

"Akcijom su sa Petrove gore u Hrvatskoj zapovijedali Franko Simatović, Legija i Radojica Božović, zvani "Kobac" koji su odgovorni za strašne zločine protiv čovječnosti. Imali su pomoć od generala Mileta Novakovića, komandanta Vojske Srpske Krajine“, kaže Alibabić. On otkriva da je toj operaciji prethodio dogovor Fikreta Abdića sa Slobodanom Miloševićem. "Abdić je platio Srbiji za pomoć paravojnih jedinica. Predao je Miloševiću svu imovinu 'Agrokomerca' koja se nalazila u Srbiji. Također mu je 'poklonio' i vilu 'Jelen' u Beogradu. Kada je naišao na razumijevanje kod Miloševića, Abdiću su porasli apetiti. Tražio je do njega da osigura podršku Vojske Republike Srpske, koja je zajedno sa jedinicama koje je poslao Jovica Stanišić, pod komandom Legije i 'Kobca' trebale proširiti teritoriju Autonomne pokrajina Zapadna Bosna na cijelu lijevu obalu rijeke Une. Karadžić i Mladić su u Krajinu tada poslali Manojla Milovanovića, načelnika Generalštaba VRS koji je prisustvovao sastancima na kojem se planirane te operacije. Obećano mu je da će Republici Srpskoj pripasti zapadna obala rijeke Une, takozvano Pounje", kaže Munja Alibabić. On podsjeća da niko nije istražio zločine koje su paravojne jedinice počinile tokom višemjesečne operacije "Pauk". Ali, kaže Alibabić, to nikako ne može umanjiti značaj presude Stanišiću i Simatoviću, koji su osuđeni na po 15 godina robije kao pripadnici Udruženog zločinačkog poduhvata Srbije usmjerenog protiv Bosne i Hercegovine i njenih građana.

Munir Alibabić poznaje Jovicu Stanišića od sredine 70-ih godina prošlog stoljeća. "Viđali smo se na nekim seminarima. Bili smo otprilike istih godina, nismo se nešto specijalno družili."

Naš sugovornik kaže da su početkom 80-ih godina prošlog vijeka republičke službe državne bezbjednosti u tadašnjoj Jugoslaviji poromijenile svoj status, postale su autonomne, vezane za svoje republike. "Pripadnici SDB-a jedne republike nisu prema tadašnji zakonima mogli djelovati na teritoriji druge republike osim u izuzetnim slučajevima. Državna bezbjednost jugoslovenskog SUP-a je kordinirala saradnju republičkih sektora SDB-a, bez ikakvih izvršnih ovlaštenja", pojašnjava Munir Alibabić.

"Prvi put mi je na Jovicu Stanišića kao važnog čovjeka u vlasti Slobodana Miloševića skrenuta pažnja u junu 1989. godine nakon njegovog mitinga na Gazimestanu. Taj je skup osiguravao Savezni sekretarijat unutrašnjih poslova, i po pravilu koje je važilo republičkim MUP Srbije je trebao samo asistirati. No, dvojica mojih kolega koji su bili inspektori u SDB-u Jugoslavije su mi rekli da je Jovica Stanišić, šef SDB-a Srbije, zapravo bio šef parade i da je potpuno ignorirao njihov sigurnosni protokol. Recimo, savezni SUP je predvidio da Slobodan Milošević na Gazimestan stigne kopnenim putem, danima unaprijed osiguravao je rutu kojim je trebao doputovati, međutim Stanišić je organizirao da srbijanski lider sleti helikopterom“, kaže Alibabić.

NISAM OTIŠAO U SDB JUGOSLAVIJE ZBOG STANIŠIĆA

On otkriva da su mu kolege iz Beograda na to skrenule pažnju, jer je sredinom 1989. godine i sam trebao preći na rad u SDB Jugoslavije.

"Tada sam bio predložen za mjesto podsekretara u Trećoj upravi SDB-a, gdje je kasnije došao Zdravko Mustać, koji je prije nekoliko godina osuđen u Njemačkoj zbog učešća u likvidaciji. Nisam otišao u Beograd, jer sam procijenio da srbijanski SDB praktično marginalizira i gura u stranu saveznu policiju i da će mi prostor za rad biti krajnje ograničen. Vrhunac toga će biti upad pripadnika SDB-a Srbije u zgradu Saveznog SUP-a 1993. godine i preuzimanje arhive i dosijea." 

NAPADI NA RADIO-TELEVIZIJSKU MREŽU

Munir Alibabić kaže da je ponovo "naletio" na ime Jovice Stanišića nakon što su pripadnici SDB Srbije neovlašteno tokom 1990. godine djelovali na području Srebrenice i Bratunca zanimajući se za položaj tamošnjih Srba i navodne razloge njihovog iseljavanja.

"Taj je izvještaj kasnije Borisav Jović pokazao na sjednici Predsjedništva Jugoslavije Bogiću Bogićeviću, članu iz Bosne i Hercegovine. Dok to nije objavljeno uz medijima, mi u SDB BiH nismo ništa znali o upadu kolega iz Srbije na teritorij BiH i nezakonite radnje koji su poduzimali sa ciljem izazivanje međunacionalnih tenzija", priča Alibabić.

"Ozbiljnije smo se posvetili aktivnostima SDB-a Srbije nakon što smo dobili informaciju da su u martu 1991. godine u sjedištu te službe Jovica Stanišić, Franko Simatović i pomoćnik Dragan Filipović Fića (koji je prije 20-ak godina odselio u Kinu) planirali izvođenje akcije kodnog imena 'Alter'. Cilj te subverzivne akcije bilo je onemogućavanje radio-televzijskog sistema na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Najprije je odsječen i preusmjeren sistem na Plješevici, potom na Kozari, kasnije i na Vlašiću. Planiran je bio i upad  u Dom Radio-televizije Sarajevo, sa namjerom da se  ta državna imovina podijeli. Ja sam tada nazvao rukovodstvo RTV-a i rekao im da se obrate republičkom MUP-u sa zahtjevom da se pojača osiguranje oko RTV Doma. Oni su to vrlo brzo uradili, kao što je Jusuf Pušina ekspeditivno odobrio slanje pripadnika Specijalne jedinice RMUP-a sa transporterom na osiguranje RTV-a.“

Munja Alibabić kaže da je ovo razbjesnilo članove rukovodstva Srpske demokratske stranke. "Karadžić tada traži da se Vikićevim specijalcima u osiguranju RTV-a pridruži tzv. Zaštitnik puk KOS-a pod komandom Milana Šuputa. Inače, ta je jedinica bila uključena u napade Drugog maja 92-e. Šuput je tada upao u današnju zgradu BKC-a gdje je prenoćio. Iz tog slučaja smo utvrdili da je glavni operativac srbijanskog DB-a u vezi sa Televizijom bio Velibor Ostojić, tadašnji ministar informisanja BiH, a da sve koordiniraju Jovica Stanišić i Aleksandar Vasiljević."

Tokom ovih događaja, kaže Munir Alibabić, sarajevski SDB došao je do saznanja o učestalim kontaktima Radovana Karadžića, lidera SDS-a sa Jovicom Stanišićem.

PODJELA SARAJEVA U KARADŽIĆEVOM STANU

"Karadžić je bio ono što se u obavještajno-sigurnosnoj terminologiji zove 'rezident-saradnik', On preporučuje Stanišiću ljude od povjerenja koje će SDB Srbije obučiti i uključiti u paravojne formacije. Jedan od njih je bio Nenad Stevandić, koji nakon obuke u Srbiji postaje zamjenik komandanta Srpskih oslobodilačkih snaga. Komandant je bio Ljuban Ećim, ovaj što će kasnije biti blizak Arkanu i voditi poslove oko droge i za kojim je naše Tužiteljstvo raspisalo potjernicu zbog ratnih zločina. Mi smo u SDB-u Sarajevu snimili onaj razgovor Karadžića i Stevandića, koji se posljednjih godina dosta eksploatirao u medijima u kojem Stevandić hvali svojim susretima sa Jovicom Stanišićem. Ponovo moram reći da je SDB Srbije koordinirao aktivnosti sa KOS-om, da su Stanišić i Aca Vasiljević nadopunjavali na terenu, oko naoružavanja, opreme".

Munir Alibabić otkriva da se tokom ljeta 1991. godine u sarajevskom stanu Radovana Karadžića u ulici Sutjeska 8 sastalo reprezentativno društvo.

"Stigli su Jovica Stanišić, Franko Simatović, kao i Milan Martić iz Knina. Martića su ova dvojica čelnika DB-a Srbije tretirali kao svog pomoćnika. Razgovarali su o budućoj podjeli Sarajeva između Srba i Bošnjaka, cijelu su noć proveli nad kartama glavnog grada BiH, crtali, povlačili linije. Potom je predloženo da se na taj sastanak pozove i Alija Izetbegović, jer kako je rekao Stanišić, Slobodan Milošević mu je kazao da je kod Alije izlobirao da zajedno sa njima radi na mapama podjele Sarajeva. Ja sam isto večer otišao kod Alije Izetbegovića i prenio mu šta se dešava u Karadžićevom stanu i ko je tamo prisutan", kaže Munir Alibabić.

/Nastavlja se/