Opet me, dakle, Stanković tjera da pišem o njegovom novinarstvu. Što je očekivao da će subjekt odgovoriti? Primjerice, što da je Janković skupio hrabrosti pa priznao: “Jesam, četnik sam”. Kako bi Stanković nastavio razgovor? Zanimljivo jest pritom što je Stanković, ako se i najpovršnije pripremio za intervju, znao da je Nenad Janković dugogodišnji potrčko Emira Kusturice, koji je samoga Stankovića ne tako davno potjerao iz svog udbaško-četničkog dvorca u srpskim planinama prilično spektakularno, što se kaže “ nogom u guzicu”, skupa sa snimateljem, a pretpostavljam i vozačem, kad su napokon dotrčali do vozila.

Stanković je i Kusturici naumio postaviti isto pitanje, ali nije stigao. Ovaj put je ispao mudriji. Dočekao je ako ne moralnijeg, onda ipak mnogo benignijeg tipa od Kusturice u vlastitom zamku te ga stao rešetati...

Nenad Janković, poznatiji kao dr. Nele Karajlić, osiromašen je, propao umjetnik, ovisan o milosti raznih “struktura” srpske vlasti, izdajnik Sarajeva, vlastite mladosti, glazbe, TV skečeva, svega, jedna podrtina od umjetnika koji nije zaslužio gledati njegovu izbezumljenu facu s izraženim zubalom kako prosipa floskule. o miru kao kakva plavuša iz vica dok Stankovića postupno obuzima radost što će uskoro doći na razgovor o čistoj umjetnosti.

Znači, koga je briga li dr. Nele četnik ili nije, neka se pere gdje umije i smije, gdje je koga za to briga, u Sarajevu ili Beogradu. Nama njegovo prenemaganje ne znači ništa, ne donosi ništa, niti nam se što odnosi. Cijeli taj razgovor služi jedino da sam dr. Nele reklamira kao početnik nečetničke zagrebačke publici, za koju će održati koncert, ali na kojem neće smjeti pjevati nečetničke hitove kojima se inače kiti kao tuđim perjem. Zabranjeno pušenje, bend čije je pjesme i ime neovlašteno prisvojio, odbacio ga je pa sad zapravo nastupao kao jedan, eto, primjerak samog sebe, što danas nije osobito mnogo.

Bilo kako bilo, Nenad Janković duguje odsad Stankoviću vječitu zahvalnost. Ne mogu zamisliti da bi mu tko drugi u mainstream medijima u Republici Hrvatskoj omogućio da ovoliko opširno pere vlastitu biografiju i savjest te glumi nevinašce, kao da nikad nije “gostovao” na Palama, kao ukras četničkim položajima iznad rodnog grada, s kojih su, odozgo, ubijali narod dolje godinama, toliko uspješno da su samo djece pobili više od tisuću.

Još nešto, ne vjerujem da mlađim gledateljima ovakav gost išta predstavlja. Njih je još najmanje briga tko je on i čime se bavi. Ukratko bih im ga opisao: bijaše to davno, prije rata, jedan kul tip, roker i satiričar, drzak i bistar, a onda je došao rat, prodao se  Miloševićevom režimu, zbrisao u Beograd, postao nacionalist, odrekao se rodnoga grada koji je umirao pod granatama njegovih pokrovitelja, a sad, pod stare dane, ne smije ni nosom pomoliti u to svoje Sarajevo o kojem je kao nadahnut mladić nadahnuto pjevao. Bijedno i žalosno.