Djevojčica čiji roditelji nisu imali dovoljno novca da je školuju, a u trenucima očaja majka je čak govorila da će prodati bubreg kako bi njena odlikašica imala mogućnost da se dalje školuje, uz mnogo je finansijske muke završila fakultet i uskoro bi trebala magistrirati, a proteklih je dana predstavljala Bosnu i Hercegovinu na svjetskoj simulaciji UN-ove konferencije američke nevladine organizacije održane u Dubaiju, piše Ljudski.ba.

Koliko je bio težak put do diploma, Alma Durić iz Vlasenice opisala je kao „propušteno djetinjstvo ispunjeno čežnjom i prazninom“. Durić je danas diplomirani kriminalist i uskoro magistar prava, a u Vlasenicu su se njeni roditelji vratili 2003. godine. Tada su počeli egzistencijalni problemi zbog kojih je Durić odrastala uskraćena za svakodnevnu roditeljsku blizinu, njihove zagrljaje, razgovore i savjete.

I život njenih roditelja predstavlja uobičajenu sliku podrinjske porodice u nedavnoj bosanskohercegovačkoj prošlosti.

„Babo je demobilisani borac, bio je dva puta ranjen tokom rata. On i mama su bili razdvojeni sve vrijeme jer je babo bio na liniji. Mama je bila zarobljena u logoru u Potočarima, također je preživjela i logor Sušicu u Vlasenici. Ja sam rođena 1997. u Tuzli. Kada smo se vratili u Vlasenicu, krenuli smo život ispočetka, ali nismo imali ništa. Zbog loših društvenih prilika u Vlasenici, babo nije htio da idem tamo u školu, tako da sam završila osnovnu školu u Kladnju. Živjela sam u izbjegličkim kućicama s nenom rahmetli, a kada je ona preselila, ostala sam s bratom i njegovom suprugom. Nisam imala djetinjstvo kao sva djeca, kući sam išla jedan vikend u mjesecu, a roditelji su me odgajali preko telefona“, započinje svoju priču naša sagovornica.

Bilo je to vrijeme kada su rijetki imali mobilne telefone pa je Durić roditelje kontaktirala dva puta sedmično.

„Zvala sam roditelje jednom sedmično iz pošte, a jednom od komšinice koja je jedina imala fiksni telefon.“

Uvijek je bila odlična učenica, a u učenju i stjecanju znanja vidjela je mogućnost da usreći svoje roditelje. No, koliko je to donosilo sreće, toliko im je, zna ona, predstavljalo teret pod kojim su se godinama lomili, ali su ga ipak uspjeli iznijeti na svojim plećima.

„Babo je često bio nervozan jer sam ja željela ići u školu a nismo imali novca. Majka je stalno govorila da će prodati bubreg, ali da neću živjeti njenim životom, nego da se školujem kad već hoću učiti. Upisala sam srednju školu u Tuzli, dobila sam stipendiju od internacionalne škole za stanovanje i oni su mi plaćali kiriju u Tuzli. Završila sam odličnim uspjehom jezičku Gimnaziju ‘Ismet Mujezinović’. Taj period mog života bio je izuzetno težak. Bila sam sama, ali opet, tada je bilo malo lakše nego kad sam bila dijete. Već naučena da se sama nosim s poteškoćama, upisala sam Fakultet kriminalistike u Sarajevu. Bila sam peta na listi primljenih studenata. Tada počinje finansijski pakao za mene i moje roditelje“, navodi Durić, koja je, da bi mogla plaćati dom, bila primorana da radi.

Porodica bi joj iz Vlasenice slala nešto novca. Babo nema penziju. Uzgajali su ovce koje su prodavali za kurbane i od toga su i oni u Vlasenici živjeli, a dio su slali kćerki u Sarajevo. Prodavali su i pekmez i poljoprivredne proizvode…

S druge strane, Durić je prihvatala sve poslove koji su se nudili studentima. Danju je bila na fakultetu, a poslijepodne je radila. Tokom noći, kada bi većina njenih cimera u domu spavala, ona je učila. Pred zoru bi zaspala i nakon nekoliko, ali nedovoljno sati sna, ustajala bi i išla na predavanja i vježbe.

Uprkos za većinu neizdrživom tempu, Durić je nakon četiri godine studiranja fakultet završila u roku.

„Ne znam ni sama koliko puta se dešavalo da nismo imali novca, ni za moje knjige, ni za hranu. To nikad niko nije primijetio na meni. Trudila sam se uvijek biti nasmijana i stalno sam davala svoj maksimum da situacija bude bolja.“

Kada je primila diplomu u ruke, Durić je znala da nema mnogo prostora za radovanje. Iako se neizmjerno veselila „kruni“ požrtvovanosti cijele porodice, nije uspijevala pronaći posao. Upisala je master na Pravnom fakultetu, nadajući se da će imati bolje šanse za zaposlenje.

„Nažalost, nisam mogla naći posao. Prije skoro dva mjeseca zaposlila sam se u Srebrenici u Domu za starija lica ‘Hatidža Mehmedović’. Radim s majkama Srebrenice i to mi predstavlja zadovoljstvo. Prije svega, i moja je majka preživjela mnogo toga na tom mjestu i osjećam se dužnom da uradim nešto za svoj narod. Čast mi je raditi ovdje i pomoći im šta god mogu.“

Durić je bez prevelikih očekivanja nedavno aplicirala za učešće na konferenciji u Dubaiju, a odabrana je kao jedini predstavnik iz Bosne i Hercegovine. I tada su uslijedile iste finansijske muke, jer su joj vlasti i privrednici kojima se obraćala za pomoć za finansiranje odlaska u Dubai upućivali samo riječi podrške.

„Htjela sam da odustanem, ali rodbina iz dijaspore me podržala jednim dijelom. Ne želim nikada otići iz Bosne i Hercegovine. Želim raditi ovdje ono što volim i želim pomoći ljudima iz svog kraja. Vlast ne obraća pažnju na nas, mlade ljude koji se borimo i koji se nesebično trudimo popraviti stanje. Ja sam dokaz da čak nisu htjeli podržati ni neke lijepe stvari, iako sam ja tamo otišla da predstavim svoju državu, nisam došla predstaviti sebe nego svoju Bosnu i Hercegovinu.“

Upornošću i voljom rodbine, Durić je razvila i visoko podigla zastavu svoje države među zastavama ostalih učesnika.

„Bila sam diplomata Bosne i Hercegovine koji predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Bila je to Svjetska simulacija UN konferencije američke nevladine organizacije. Organizacija radi u saradnji s raznim grupama mladih i ima za cilj potaknuti buduće lidere, nudeći im platformu za pokazivanje svojih govorničkih i diplomatskih vještina. Tema konferencije bila je utjecaj umjetne inteligencije na razvoj industrija. Predstavila sam probleme s kojima se suočava naša zemlja, a također sam predstavila i kulturni dio Bosne i Hercegovine noseći nošnju. Upoznala sam mnogo delegata iz čitavog svijeta koji su kazali da su oduševljeni Bosnom i našom nošnjom. Drago mi je što je ovoliko zemalja upoznalo Bosnu i Hercegovinu na način na koji sam je ja predstavila i drago mi je da se zastava moje domovine našla među mnogo drugih. Bilo mi je zadovoljstvo uraditi nešto za našu državu.“

Na pitanje da li je zbog svega razmišljala o odlasku u inostranstvo, gdje bi nesumnjivo brzo napredovala, Durić odgovara odrično.

„Mogla sam ja davno otići, ali sam izabrala teži put, da ostanem i da se borim. Nikada ništa u životu nisam dobila na lakši način, a časna i korektna borba je moj put do uspjeha“, poručuje na kraju.