Piše: Esad DURAKOVIĆ (Vijesti.ba)

Rat u Ukrajini dobiva neočekivan obrt koji  po mnogo čemu liči na antičke epske obrte, s tim što posljedice tih iznenadnih dramatskih obrta doba mogu biti zaista tragične s obzirom na ogromne tehnološke i oružane potencijale.

Prigožin, odnosno „Wagner“, koji je izvršio surovu agresiju na susjedu suverenu zemlju – po nalogu, odnosno za račun svoga gospodara u Kremlju – sada se okrenuo protiv toga svoga nalogodavca, protiv Putina i svoje vojne formacije usmjerio je na samu Rusiju. Dramatičan obrt! Dakle, iz faze agresije na susjednu suverenu zemlju Ukrajinu ušlo se u fazu građanskog rata u zemlji koja je izvršila agresiju. Zluradi ljudi ( i možda ne samo takvi) kazali bi kako je to Božija pravda, a  u Bosni se kaže: O sebi se zabavili.

Ovaj kratki osvrt ispisujem bez pristupa izvorima informacija – dakle, kao posmatrač sa distance, koji nastoji uhvatiti neku zakonitost, konzistentnost, kauzalitet i td., pa je moguće i da pogriješim.

Preokret koji je napravio Prigožin svjedoči na jedan fascinantan način kako je plaćenik uvijek plaćenik i kako će se staviti u službu onoga ko ga više, bolje plati. Slijedeći tu logiku profesionalaca, valja pretpostaviti da je Prigožin plaćen od Nekoga (zna se od koga!) više nego od Putina, a procjena je da agresor ne može dobiti rat u Ukrajini, i onda se mijenja strana. Plaćenik nema ideale; on ima samo interes.

Prigožin je, koliko znam, bio vrlo blizak Putinu, dobro upućen u vojne resurse Rusije, i on svakako zna dobro da je ovaj preokret koji je načinio zapravo sudbonosno ili-ili; da ide na sve ili ništa. On ne bi išao „grlom u jagode“.

Međutim, na drugoj strani, Putin uopće ne izgleda kao čovjek koji uzmiče, a ta činjenica (tako je ja vidim) vodi ka ogromnim rizicima. Da budem otvoren, od početka agresije na Ukrajinu bio sam uvjeren da agresija na teko veliku zemlju, s velikim potencijalima, strateškom dubinom i velikom podrškom Zapada ne može biti poražena, ali agresor može – u slučaju da osjeti kako će biti poražen – upotrijebiti strateško nuklearno oružje. Toga se bojim i sada. Sve velike ratne kataklizme započinjale su pogrešnim procjenama nekih usijanih glava.

Krajnji cilj ove mefistofelske rabote u vezi s Ukrajinom jest totalno iscrpljivanje Rusije, a preko leđa Ukrajine.

U vezi s ratom u Ukrajini nužno je reći i sljedeće. Najprije, i da ne bude nesporazuma – osuđujem svaku agresiju na bilo koju suverenu zemlju, pa i na Ukrajinu. Moja zemlja je žrtva međunarodne agresije i moj narod je žrtva genocida, tako da imam najvišu empatiju za patnju i razaranje Ukrajine. Međutim, nijedan od subjekata uključenih u tu nesreću nije učinio ono što je trebalo da učini kako bi se rat u Ukrajini izbjegao. Putin ima „imperijalni čip“, ne treba u to sumnjati. Takav čip imaju svi veliki u svijetu pa i oni koji bi (poput našeg okruženja) htjeli biti veliki na račun susjeda. Međutim, NATO je de facto podsticao Putina na napad tako što je obećavao ulazak Ukrajine u NATO, a jasno je da tako nešto Putin ne može prihvatiti. S druge strane, Zelenski nije učinio sve što je trebalo i što je mogao da učini kako bi spasio svoju zemlju rata: trebalo je pružiti garancije i Rusiji i NATO-u o neutralnosti Ukrajine. Time bi Putinu izbio adut iz ruku. On je, naprotiv, radio sve obrnuto, sve naopako, i uveo je vlastitu zemlju u katastrofu. Najveća žrtva uvijek ispada Ukrajina koju njen predsjednik – po mome uvjerenju – očigledno je, nažalost – nije vodio mudro u tome kritičnom periodu.

Kada rat najzad stane, Ukrajina će i dalje biti žrtva jer će za obnovu razorene zemlje morati davati svoje velike prirode resurse onima koji nisu učinili što je trebalo učiniti da se katastrofa izbjegne. 

To je sudbina žrtve. A veliki, i oni koji bi to htjeli biti, vrebat će novu priliku da se još više „uveličaju“ na račun „malih“.