U zajedničkoj izjavi predsjednice Republike Slovenije dr Nataše Pirc Musar, predsjednika Vlade Republike Slovenije dr Roberta Goloba i ministarke vanjskih i evropskih poslova Republike Slovenije Tanje Fajon, upriličene povodom dvije decenije od Samita EU – Zapadni Balkan u Solunu, podsjeća se da su se 21. juna 2003. Evropska unija, tadašnje zemlje pristupnice i potencijalni kandidati sa Zapadnog Balkana obavezali jedni drugima: EU je potvrdila evropsku perspektivu Zapadnog Balkana, a države iz regiona podržale su zajedničke vrijednosti - demokratiju, pravnu državu, poštovanje ljudskih i manjinskih prava, solidarnost i tržišnu ekonomiju. Zaključci Samita, poručuju potpisnici pomenute izjave, ostaju trajna obaveza za sve – kako za EU i njene države članice, tako i za Zapadni Balkan.

Gdje su države regiona danas?

„Danas smo pred potencijalom za krizu, a ne pred potencijalnim članstvom u EU; u zapećku Evrope, i to u okolnostima agresije na Ukrajinu, koja je uslovila novu geopolitičku sliku svijeta“, kaže za Pobjedu politikolog i novinar Boris Varga, koji naglašava da u tu sliku treba ,,uklopiti i bivše sovjetske republike, kojima je, kao kandidatima za EU, takođe otvoren evropski put“.

Govorite o Ukrajini, Moldaviji, moguće i Gruziji?

Varga: Tako je. Sa druge strane, države Zapadnog Balkana još nijesu izašle iz okvira raspada SFRJ.

Zašto?

Varga: Zato što državnost Crne Gore, BiH i Kosova nisu priznale sve nekadašnje jugoslovenske republike. Kosovo je početak rješenja tog problema i vrsta putokaza za dalje.

"Kriza na Kosovu", kaže specijalni američki izaslanik za Balkan Gabrijel Eskobar, "može prerasti u regionalni konflikt". Ima li kosovska kriza zaista taj potencijal?

Varga: Ima. Međutim, akteri koji tu krizu rasplamsavaju nemaju potencijala za veći, ozbiljniji rat. Srbija je vojno poražena 1999. godine, u vrijeme NATO intervencije na SRJ, nakon čega je njena vojska tiho transformisana u armiju koja nije u stanju da napravi krvoproliće slično onom iz devedesetih godina 20. vijeka. Da taj vojni potencijal nije uništen, Srbija bi vjerovatno intervenisala u Crnoj Gori.

Realna prijetnja izazivanju konflikta o kojem govori Eskobar su barikade i srpski nacionalistički odredi na sjeveru Kosova. Još iz vremena SFRJ, balvani su provjereno sredstvo pravljenja kriza.

San Vladimira Putina je otvaranje drugog fronta u Evropi, onoga na Zapadnom Balkanu. Taj bi sukob imao ograničen domet, što ne znači da ne bi mogao da izazove ljudske žrtve i, dugoročno, nestabilnost regiona. Sukob srpskih demonstranata sa sjevera Kosova sa KFOR-om krajem maja prilično je potcijenjen. Ako tome dodate antizapadno i anti-NATO raspoloženje u Srbiji, na sjeveru Kosova i u Bosni i Hercegovini, odnosno u entitetu RS, eto potencijala za mogući sukob!

Gdje još prepoznajete taj potencijal?

Varga: Rat u Ukrajini podgrijao je revanšističko raspoloženje kod srpskih nacionalista. Velikosrpska ideja je obnovljena, doslovno vaskrsla u ideji srpsko-ruskog svijeta. Ali za razliku od srpskih nacionalista, NATO nije spreman da gine na Zapadnom Balkanu. Naravno, ne bismo smjeli previdjeti uticaj Rusije na različite velikosrpske radikalske i navijačke grupe, na kriminogene strukture dobro plaćene i uvijek motivisane za sukob, što predstavlja direktan rizik za realizaciju Putinovog sna.

Što tačno želi predsjednik Putin?

Varga: Želi da Srbi ratuju protiv NATO, da Crna Gora izađe iz Alijanse, a se BiH raspadne kao država…

Dejtonski sporazum ipak je simbol američkog i NATO prisustva na Zapadnom Balkanu; simbol mira i stabilnosti. Cilj je da se to problematizuje i da se pokaže da Amerika više nije garant stabilnosti regiona.

Sa druge strane, jasno je vidljiva želje srpskih nacionalista da krizu na Kosovu riješe na način na koji je Slobodan Milošević to pokušao 1999. – protjerivanjem Albanaca sa Kosova, etničkim čišćenjem i genocidom. To je opasno, to podgrijava borbeni entuzijazam srpskih nacionalista, koji je plaćen što od Srbije i njenih institucija, što od Rusije, koja to i inače redovno radi.

Ako politika predsjednika Srbije Aleksandra Vučića destabilizuje Balkan, zašto Zapad pristaje na njegovu igru - u jednom momentu je piroman, u drugom gasi požar koji je sam zapalio?

Varga: Zapad to posmatra kao proces. Na Zapadnom Balkanu još su živi mnogi problemi i tabui iz prošlosti.

Zapad je od petooktobarskih vlada u Srbiji očekivao da riješe te probleme, da završe saradnju sa Haškim tribunalom, da isporuče ratne zločince, nakon čega se ta vlast iscrpjela i pala. Danas Zapad od naprednjačke vlasti Aleksandra Vučića očekuje da problem Kosova dovede do određenog stepena razrješenja, na čemu će Vučić u jednom trenutku najvjerovatnije pasti. Podrška njegovoj politici postepeno će opadati, kako na unutrašnjem, tako i na međunarodnom planu. Zapad je svjestan da Srbija neće direktno priznati Kosovo, ali ima obećanje da će Beograd Kosovo pustiti da se razvija kao samostalni entitet, čak i bez članstva u UN. Očito je, dakle, da je Zapad Vučića doživljavao kao dio rješenja u smislu vjerovanja da je, s obzirom na to da je velikosrpski nacionalizam dominantna politika, samo autentični srpski nacionalista u stanju da obezbijedi rješenje kosovskog problema. Međutim, Vučić se pokazao kao veoma uspješan upravljač krizama na Zapadnom Balkanu. Krajem prošle godine, kada su Srbi napustili kosovske institucije i podigli barikade, Zapad počinje da shvata da Vučić nije dio rješenja, već dio problema. Ipak, činjenica je da on nastavlja da pomijera „crvene linije” i da ucjenjuje Zapad.

Kako?

Varga: Ako pokušate da me oborite sa vlasti, imaćete sukobe o kojima govori Eskobar - to je ta poruka. Što veoma podsjeća na politiku Slobodana Miloševića, koji je konstantno podizao temperaturu, palio vatre i sl. Mislim da prisustvujemo početku kraja ere zapadne podrške Vučiću. Istina, još nema reakcije na uništavanje institucija u Srbiji, na destabilizaciju regiona, nema podrške masovnim demonstracijama u Beogradu…

Dobro ste rekli – Vučić je i palikuća i vatrogasac, što je veoma opasno, posebno u uslovima rata u Ukrajini. Trenutne okolnosti podsjećaju na one s početka devedesetih: u vrijeme raspada SFRJ, Zapad je bio zaokupljen Rusijom i procesom nestanka SSSR-a, pa im je mnogo toga što se ovde događalo prošlo ispod radara. Vučić u Srbiji neće pasti zbog toga što je zaustavio evropske integracije, što je uništio demokratske institucije, što je omogućio sistemski korupciju, kriminal…

Ipak, on će pasti.

Zbog toga što je „izdao Kosovo“?

Varga: Tako je. Nacionalisti svih boja već ga optužuju da je „prodao Kosovo“. Opozicija samo čeka da mu Zapad uskrati podršku, svjesna da bi i minimalne sankcije Srbiji, uskraćivanje privilegija ili pojačavanje pritiska predstavljale uvod u politički kraj Aleksandra Vučića. Decembar je prelomni momenat, tj. krajnji rok za rješenje kosovskog problema.

To znači da predsjednik Srbije još ima vremena?

Varga: Ima. Srbija jednim glasom govori o Kosovu, o NATO, o ratovima devedesetih, o zločinima, pa je Zapadu - posebno u uslovima rata u Ukrajini - lakše da se, ako za to ima minimum uslova, dogovara sa Vučićem. On zna da mu je Kosovo kamen oko vrata, da ga vuče dolje i da bez rješenja tog problema nema kretanja naprijed. Zapad je dosta toga tolerisao, zatečen i zaokupljen onim što se događalo u Ukrajini. Sukob Srba sa sjevera Kosova sa KFOR-om bio je alarm da se Zapad probudi.

Od razvoja kontraofanzive Ukrajine zavisiće mnogo toga na Balkanu. Ako bi ta operacija propala – a ne smijemo da isključimo ni tu mogućnost – u Srbiji bi se ponovo podigle ikone iz grobova velike Srbije, ponovo bismo dobili klimu koja je opasna. Zato je Vučić još potreban Zapadu kao neko ko, vjeruju, može da kontroliše krizu u regionu.

Može li?

Varga: Mislim da ne može. Vučić je postao opasan i po Zapad.

Kako Rusija reaguje na politiku predsjednika Vučića, posebno na izvoz oružja u Ukrajinu?

Varga: Onako kako Moskva reaguje na sve svoje satelite i vazale. Sve što Srbija radi prema Zapadu, Moskva otvoreno kritikuje, istovremeno šaljući signale srpskim nacionalistima da nije zadovoljna ponašanjem vlasti u Beogradu. To je i poruka Vučiću da mora da sačuva veze sa Rusijom; tim prije što su srpski rusofili njegovi glavni birači. Moskva će, dakle, kritikovati izvoz oružja u Ukrajinu, ali neće pokidati veze sa Vučićem. Veruje se da bi crvena linija bilo uvođenje sankcija Rusiji. Mislim da bi Rusija prešla i preko toga.

Zašto?

Varga: Zato što je Vučić njihov čovjek. Bolje i Vučić nego neki novi Đinđić.

Novog Đinđića nema ni na horizontu. Ko može zamijeniti predsjednika Vučića?

Varga: Moskvi odgovara svaki radikalizam, ali je svjesna da je sa Vučićem odavno napravila saradnju i da on izvršava ono što Rusija želi. Vučić je njihov još od devedesetih, nagrađen je njihovim ordenom. Zašto bi ga onda mijenjali? Pored toga, ne zaboravite da je Moskva utočište za srpske zločince i kriminalce, za vlasti sklone korupciji i kriminalu. Nije Vučić jedini; tu su i Milorad Dodik i cio taj „srpski svet“ koji se kupa u kriminalu i korupciji. Svi oni znaju da u Rusiji, ovako otrgnutoj od Zapada, uvijek mogu da se sklone, da pobjegnu. Rusija je sigurna kuća za kriminalce. Zato Vučićevi naprednjaci i radikali nikada neće okrenuti leđa Rusiji.

Koliko je predsjednik Srbije stabilan na unutrašnjem planu?

Varga: Doktorirao sam na temi izbornih revolucija, a to je model koji smo 5. oktobra 2000. vidjeli u Srbiji, 2002. u Gruziji, u Ukrajini 2004, u Kirgiziji 2005.

Nedjeljama unazad, u Beogradu na ulicama imamo desetine hiljada nezadovoljnih građana. Međutim, nedostaje politička artikulacija tog nezadovoljstva. Bilo bi logično očekivati ili poziv na vanredne izbore ili poziv na svrgavanje vlasti.

Ako se prisjetimo Majdana, Ukrajinci nijesu htjeli izbore, svjesni da opozicija na njima ne može da pobijedi: autokratska vlast nikada neće dozvoliti slobodne i fer izbore. Slično je i u Srbiji: Vučićeva vlast neće pasti na izborima, jer bi oni, kao u vrijeme Miloševića, bili namješteni i pokradeni. Jedini način je potpuna blokada, kao 5. oktobra 2000.

Drugi problem opozicije je podrška sa Zapada.

Odnosno – izostanak podrške protestima?

Varga: Tako je. Majdan, srpski 5. oktobar 2000, kao i sve revolucije koje sam nabrojao imale su podršku Zapada. Aktuelni protesti u Srbiji je nemaju, jer je, kažem, Vučić i dalje dio rješenja; na njega se računa, Kosovo je ta karta. Naravno, uvijek može doći do iznenađenja: ne bih se začudio čak i da entuzijazam demonstranata u Srbiji naglo splasne.

Imate li utisak da se predsjednik Vučić plaši demonstracija?

Varga: Strašno ih se plaši. Kada je riječ o „obojenim revolucijama“, za svakog autokratu je svaki masovni protest potencijalno opasan. To je noćna mora za Putina, koliko za predsjednika Kine ili za Vučića.

Kina je već jednom pokazala spremnost da pregazi demonstrante. Mislim da je ona na to spremna i danas. Baš kao i Rusija. Nijesam siguran za vlast u Beogradu. Ipak, sjetite se da su, neposredno pred početak rata u Ukrajini, decembra 2021, Nikolaj Patrušev i Aleksandar Vulin formirali Radnu grupu za borbu protiv „obojenih revolucija“. Autokratska vlast i novi totalitarizam koji se stvara ne plaše se naoružanog neprijatelja; spremni su da ga pregaze, da ga unište, da ga spale.

Čega se plaši?

Varga: Diktator se uvijek plaši pobune u svojim redovima. Rusija je najviše dobila tenkovima, a najviše izgubila u masovnim pobunama.

Za razliku od predsjednika Vučića, koji ipak ima izborni legitimitet, u Podgorici svu vlast u rukama drži Dritan Abazović, koji ima tri ili četiri poslanika u Skupštini i čija stranka samostalno jedva da može preći cenzus. Abazović kontroliše sve službe bezbjednosti, njima ucjenjuje političke protivnike; njegov ministar policije je i ministar odbrane, sam je i premijer i ministar vanjskih poslova. O fer i demokratskim izborima nema riječi. Zašto u Crnoj Gori nema ozbiljnijeg građanskog otpora takvoj politici?

Varga: Najveći grijeh Zapada je Crna Gora. Zapad je dva puta napravio pogrešnu političku procjenu: prvi put kada je Milu Đukanoviću i njegovoj političkoj opciji okrenuo leđa i pustio ga da, izložen jakom udaru Beograd i Moskve, izgubi izbore. Ostavljanje na milost i nemilost Srbiji i Rusiji već politički iznemoglog Mila Đukanovića bio je politički kratkovid i koban potez Zapada. Isto tako kratkovido bilo je i povjerenje u proruskog Vučiča, koji se samo pretvara da Srbiju vodi ka EU.

Zapad je drugi put pogriješio kada je propustio da ne samo Crnu Goru, nego i cijelu jadransko-jonsku grupu država - Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Albaniju - ubrzavanjem pregovaračkog procesa, brže integriše u EU.

Latinka Perović često je podsjećala da je Crna Gora u bivšoj Jugoslaviji bila među najsiromašnijim republikama, pa joj je bio neophodan ogroman napor da stigne gdje je bila prije avgusta 2020. Balkanska društva imaju veoma nisku političku kulturu, spremna su da se oslone na lidere. Ako su ti lideri za EU, onda društvo slijedi taj smjer. Važi i obrnuto. Crna Gora je bila lider u evropskim integracijama među državama Zapadnog Balkana; posljednje tri godine prolazi kroz ne samo političku, nego i institucionalnu, demokratsku krizu. Nažalost, to nije sve što možda čeka Crnu Goru. Slijed događaja može da dovede do nastavka degradacije demokratije, do postavljanje pitanja članstva u NATO.

Mislite da je i to moguće?

Varga: Moskva se godinama spremala za rat ne samo sa Ukrajinom, nego i sa Zapadom. Dio tog rata je Zapadni Balkan. Donald Tramp je govorio da je, kao najmlađa članica, Crna Gora najslabija karika NATO. Bilo je očekivano da će Rusi upravo tu udariti. Iako bi Putin bio najsrećniji da se to desi, drugi front na Balkanu ne mora nužno podrazumijevati oružani sukob. Dovoljno je da se napravi duboka politička kriza i nestabilnost. A problematizovanje crnogorskog članstva u NATO bilo bi jedan od većih izazova opšteg jedinstva Zapada

Koliko je, po stabilnost Zapadnog Balkana, bilo opasno to što su se, i u Crnoj Gori u i regionu, u jednom trenutku poklopili interesi Zapada i Rusije?

Varga: To su geopolitički paradoksi. Iako ne bi bilo korektno reći da Zapad i Rusija imaju iste interese, nedovoljno jasna politika Zapada daje vam za pravo da pomislite da je to baš tako. Iako su motivi različiti, tačno je da je podjednako snažan interes i Zapada i Rusije bio da u Podgorici dođe do smjene vlasti. Sa druge strane, nije istina da su Zapad i Rusija stvorile autokratije na Zapadnom Balkanu, posebno ne u Srbiji, ali je takav utisak dominantan. Također, paušalnom bi se mogla nazvati ocjena da je Aleksandar Vučić čovjek i Zapada i Rusije, ali u Srbiji svjedočimo porastu autokratije i slabljenju evrointegrativnog procesa.

I Rusija i Zapad, posebno SAD, podržali su litije u Crnoj Gori. Danas podržavaju ,,Otvoreni Balkan“.

Varga: Litije su bile kontrarevolucija; pokret suprotan demokratiji i zapadnim vrijednostima. Litije nijesu donijele samo političke promjene Crnoj Gori, već je njima započet proces gubljenja svega što je postignuto u evroatlantskim integracijama. Istovremeno, negiran je crnogorski identitet, što je označilo i početak gubljenja crnogorske suverenosti. Zapad nastavlja da to ignoriše.

Kada je riječ o regionalnim inicijativama, prije ruske agresije na Ukrajinu, na stolu smo imali dva projekta – zapadni projekat ,,Otvoreni Balkan“ i ruski projekat srpsko-ruski svet.

,,Otvoreni Balkan“ je višeslojan: s jedne strane dobro je da zapadnobalkanske države, na putu učlanjenja u EU, međusobno sarađuju, da ostvare političku, ekonomsku i birokratsku saradnju; istovremeno, taj proces rizikuje da od regiona napravi zapećak, dugoročnu zamjenu za EU.

,,Otvoreni Balkan“ toleriše ne samo upliv ruskog faktora, već i populizam, autokratiju.

Varga: Nažalost, ,,Otvoreni Balkan“ sve više dobija konture regionalnog uticaja etičkih centara sa tri mjesta: iz Beograda, Zagreba i Tirane.

Utisak je da je prije rata Ukrajini bačena ideja o razmjeni teritorija na Zapadnom Balkanu. Međutim, po sličnom ključu, sada se pristupilo političko-ekonomskom modelu uticaja iz tri pomenuta centra. Zato se toleriše miješanje Srbije u crnogorske izbore, miješanje Hrvatske u izbore u BiH, teza da Kosovo ne bi trebalo ostaviti bez pomoći etnički srodnog susjeda. I to je realnost. Ali i - nacionalistički san. Koji će ostati čak i kada se i ako se ruski upliv potisne sa Zapadnog Balkana.

Bez jasnog liderstva EU, naš region ostaće zapušten i sklon povremenim eksplozijama nasilja. Rješenje bi bilo da se snažno podrži ulazak u EU zapadnobalkanskih država koje su već ušle u NATO – Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije. Bio bi to snažan motiv ostalim zemljama regiona da jasno krenu evropskim putem.