Najstrašnijih prizora se u julu 1995. godine nagledao dr. Ilijaz Pilav koji je u nemogućim uslovima nastojao spasiti ranjene.

Jednom prilikom operisao je pacijenta sa ranama na rukama i licu nastalim uslijed eksplozije, i sa puknućem glavne arterije u nadlaktici. U trenutku jake detonacija koja je razbila prozore bolnice hirurg je ostao miran, nastavio je operaciju. Tokom agresije, u Ratnoj bolnici operisano je preko 4.000 ranjenika.

Kada je postalo jasno da će srpske snage zauzeti Srebrenicu, dr. Pilav i ostali lokalni ljekari i medicinsko osoblje odlučili su se pridružiti hiljadama Bošnjaka iz opkoljene enklave u pokušaju da se domognu do slobodne teritorije. Od svih onih koji su 11. jula krenuli u proboj iz Srebrenice, samo njih 3.500 uspjelo se probiti. Ostali su ili zarobljeni i ubijeni.

Nakon agresije doktor Pilav je pokrenuo ideju da se organizira Marš mira. Heroj, onaj koji je uz svoj narod ostao do kraja, koji je spašavao živote doktor Pilav bio je gost emisije ‘Sedam plus’ Hayat TV-a.

"Ne postoji dovoljno riječi ni u jednom jeziku na svijetu da se opiše stepen strahota u julu 1995. u Srebrenici. Narod se nalazio u haosu, dominirali su beznađe, panika i strah. U Ratnoj bolnici smo bili suočeni s velikim brojem ranjenika. I onda dolazi 11. juli. Noć prije proveli smo u išćekivanju da se obistini obećanje holandskog komandanta UNPROFOR-a da će avioni NATO-a pokrenuti udare na položaje agresora oko Srebrenice. Umjesto toga u ranu zoru nas je dočekala neobjašnjiva tišina i magla. Nije bilo NATO udara, agresori su ušli u centar grada, približavali se bolnici", kazao je Pilav.

Dodao je da u Srebrenici nije bilo plana za napuštanje grada jer je Srebrenica bila zaštićena zona UN-a

"Život vam nametne obavezu donošenja odluka, shvatite da je težina odluke preteška, čak se radi i o vlastitom životu. Prvu amputaciju sam uradio u šumi, hururški instrumenti su mi bili bonsek, testera, imao sam stari skalpel koji je bio suvenir od studija. Ranjenika je bilo sve više, u početku sam bio sam, bez ikakvog sanitetskog materijala, bez lijekova, sve intervencije sam obavljao na živo. To ostavlja dubok trag na duši. Kasnije saznajem da je bilo još kolega koji su ostali", ispričao je Pilav.

Istakao je da se zaboravlja da je u isto vrijeme kada je Srebrenica proglašena zaštićenom zonom ona je i proglašena i demilitariziranom zonom.

"Iako slabo naoružani branioci, morali su predati oružje. Imali smo embargo. Međutim, ne demilitariziraju se oni koji su vršili agresiju. Dešavaju se brutalna masovna ubistva, etničko čišćenje. Sistematski se uništavaju kompletno naseljena područja. Programirana izdaja međunarodne zajednice je bila još od 1992. godine. Svjesna brutalna, potpuna izdaja. Bili smo samo brojka na geopolitičkoj karti koja je smetala. Bili smo smetnja uspostavi možda već dogovorenih političkih i vojnih rješenja. Ono što mene muči i proganja jeste pitanje da li i koliko saučesništva u svemu tome ima i onih koji nisu pripadali međunarodnoj zajednici", kazao je Pilav.

Dodao je da je napuštanje Srebrenice doživio kao džehenem koji se preživio na zemlji.

"U stanju kad ogromna masa napušta grad, na izlazu se putevi račvaju na dva, jedan prema Potočarima u bazu holandskog bataljona, a drugi kroz šumu. Bog je valjda tako odredio da preživim. Prolazili smo kroz minska polja, kiše metaka i granata, svakodnevne zasjede, bojne otrove, zarobljavanja velikih grupa ljudi pa njihove egzekucije. Naravno da naši životi poslije Srebrenice nisu isti. U svakom od nas su tragovi teških preživljenih tragova. Mi, preživjele žrtve genocida, vrijeme računamo od jula do jula. Svakog jula se zatvori krug gdje se vrijeme sretne samo sa sobom. Juli je tačka gdje su rascijepljeni naši životi. Ali i tačka gdje se spajaju", naveo je Pilav.

Pozvao je odgovorne u državi da se u sve nastavne planove u srednje škole uvedu programi za učenje o genocidu.

"Marš mira sam nazvao bosanksim hodočašćem. Svi ljudi dobre volje bi trebali da participiraju ovaj događaj na taj način. Srebrenica treba da bude opomena svima, ne samo nama u BiH", dodao je.