Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Da provjerim nešto sa vama. Je li bilo ovako, ili se to meni samo čini: kako nam se razvijala demokratija, tako nam je propadala industrija?

Ne tvrdim, božemetisačuvaj, da je to povezano. Nego, tako: potrefilo se da je u našim krajevima demokratizacija značila deindustrijalizaciju. Što više partija, to manje fabrika. Što više poslanika, to manje radnika. Što više službenih limuzina i džipova, to manje bagera i dizalica. Tako je, meščini, bilo.

Potrefilo se, eto, šta ćeš, da je demokratizacija značila i klerikalizaciju. DPS je Amfilohiju ukrkao pare za toliko crkava – uključujući i onu veliku u Podgorici, ispred koje je proslavljen trenutak kada je Risto sa vlasti svrgnuo one koji su ga zasipali vrećama zlata – da ovi novi imaju problem: kako da ozidaju više sakralnoposlovnih objekata nego što je to uspio DPS.

Poznanik mi je onomad, onako uz pivo, kazao kako mu nije jasno na šta tačno misle kada govore o održivom razvoju malih i srednjih preduzeća. Stani malo, rekao je: za mene je razvoj kada otvoriš kombinat aluminija, veliki hotelski kompleks, željezaru, probiješ puteve, sagradiš luku, napraviš hidroelektranu. Nije razvoj, oca mu jebem – tako je rekao – kada otvoriš trafiku. Pa je, znači, bilo neodrživo kada smo proizvodili i izvozili, a održivo će biti kada svi budemo za šankom i za kasom, reče.

Ponekad taj održivi razvoj zaista čudno izgleda. Ne može to čovjek bez velike škole i širine vidika shvatiti.

Ima anegdota, ili ipak vic, koji kaže kako je izvjesni delegat na kongresu sovjetskih pisaca održao kratak subverzivan govor. Navodno je rekao: drugovi i drugarice, pismom su nam se javili i drugovi iz Jasne Poljane. Kažu da je sada, nakon revolucije, i kod njih sve bolje. Nekada su, kažu, imali samo jednog pisca, Tolstoja, a sada ih imaju čak petnaest.

Da bi se objasnilo kako stoje stvari sa kratkom i tragikomičnom poviješću naše parlamentarne demokratije, treba obrnuti pomenuti antikomunistički i antitotalitarni vic. Sada, nakon uvođenja višepartizma, stvari kod nas stoje mnogo bolje.

Nekada smo, naime, imali jednu apsolutističku partiju koja je, doduše, izgradila zemlju, zaposlila ljude i obezbijedila jedini – istini za volju nepotpun i očito neuspješan – prosvjetiteljski period u našoj istoriji. Sada ih, partija, imamo petsto. One, doduše, već trećinu vijeka ne rade ništa osim što krčme – i još nisu uspjeli raskrčmiti – ono što je ona totalitarna partija u ono vrijeme jednoumlja stvorila. Ali održivi demokratski razvoj podrazumijeva upravo to: da umjesto jedne moćne uložimo u male i srednje partije čije bi predsjedništvo svaki partizanski odred koji bi na njih nabasao strijeljao bez razmišljanja i kajanja. Jer da se ne lažemo: sve se naše partije zaklinju u 13. juli, no svima je njima taj datum tek trinaesto prase.

Partija, dakle, ima koliko i trafika. Nikome, doduše, nije jasno čemu te partije, ali je od najvećeg značaja da se obezbijedi pluralizam i sloboda političkog djelovanja. Jer se, je li tako, tako je, hvala, podrazumijeva da je bolje imati politički sistem koji čini puno nekompetentnih kretena, nego da o svemu odlučuje nekoliko ozbiljnih i pametnih ljudi. Kompetencija je, uostalom, inherentno nedemokratska. Kompetentni ljudi su uvijek i svugdje u manjini. Ako odlučuju kompetentni, odlučuje manjina. Dočim je demokratija volja većine.

Da se razumijemo: jeste, ja imam totalitarni um, ali prema onom vremenu nemam nostalgiju. Kao i sve drugo, i ono je propalo iz valjanih razloga. Da je moglo biti, i dalje bi bilo. Niti jedan poredak nije dobar, još manje trajan. Sve što se ozida, pašće. Dizati dvorce znači gomilati buduće ruševine.

Ja znam samo da je ispod ljudskog dostojanstva da aplaudiramo svečanom otvaranju kioska i plažnih barova. Mislim da je ispod ljudskog dostojanstva da nakon tri decenije – hej, pola ljudskog vijeka! – demokratske gadosti sričemo parole i frazetine – tako slične pionirskim zakletvama – o tome kako to, eto, nije savršen, ali jeste najbolji poznati poredak.

Pogledajte partije i kandidate koji se takmiče za vaše glasove. I to je najbolje do čega je čovječanstvo došlo? Ne možemo, kao vrsta, bolje od toga? Sve je propalo do mjere da ljudi traže veze u partiji ne bi li dobili posao u portirnici, do mjere da danas kod nas više radnih mjesta ima u politici nego u industriji, pa se ljudi po našim malim gradovima zapošljavaju u partijama ne bi li riješili egzistencijalne probleme, jer je to, višepartijski kompleks, jedino mjesto gdje još ima posla i para. Politika je kod nas najstabilnija privredna grana. I od toga nema bolje?

Postoji, dakako, argument koji kaže kako ovo kod nas i nije prava demokratija – kao što, navodno, ovo kod nas nije ni pravi kapitalizam. Pa će sve biti OK čim dosegnemo istinsku demokratiju i istinski kapitalizam. Zaista? Najvećom demokratijom na svijetu vlada čovjek koji zbog starosti često nije pri sebi. Vladaju, zapravo, ljudi iz njegovog okruženja, dakle ljudi iz sjene, za koje niko nije glasao.

Ah, štatijaznam… Meni to nekako liči na ono vrijeme kod nas, malo prije nego će Tita primiti u ljubljansku bolnicu.

Možda je to nešto čemu treba težiti. A možda i za ovo vrijeme važi ono što je Emir Imamović napisao za ono prošlo: iz one je zemlje, jarane, trebalo bježati čim je Tita prvi put zažigala noga.