Koliko je samo efektna i moćna fotografija Bore Čorbe, dok skuplja za svojim malim psom, negdje u Sloveniji. Jedan "škljoc", dvestapedeseti ili petstoti dio sekunde, piše stranice našeg potonuća i ljetopis čovjeka za koga kažu da je za života jedini uspio da se upiše u legende, a potom ekspresno ispiše.

Piše Igor Mihaljević za Politički.ba

On je napravio pun krug licemjerja i sada dupli standardi postaju korisno uputstvo za sve druge, u romansiranom izdanju našeg srozavanja. Poruka te fotografije nije toliko "vidi dvoličnu fekaliju", koliko "vidi ti njega kako mu tamo ipak ne fali ništa".

Taj djelić sekunde ima sve kvalitete da se nađe u nekom Zborniku propasti jedne zemlje. Kada do sloma konačno dođe, kao što se nekada uglednom pjevaču tjelo polako predaje i naziru se obrisi Haronove lađe na pučini, sva bijeda nacional-šovinizma počinje da kopni, ispod koje počinje da izlazi ono malo života što je ostalo nezatrovano.

I onda naravno – Slovenija. Te kapi života što mu stoje u grlu hoće Sloveniju jer više nema snage da mrzi iz Srbije.

Koliko si umova polio mržnjom, etra opoganio, ljudi uvrijedio i prokleo, da bi na kraju uradio isto ono što i ljudi koje si ničim izazvan tamanio stihovima. I to nam je nauk o krajnjim dometima takvog razmišljanja, ako se to razmišljanjem uopšte može nazvati.

Div-junak riječi, srpski vitez sa mikrofonom, gorostas srpstva i rodoljubivog pjesništva, svakog brata brat, sada skuplja za kučetom u zemlji gdje mu čak ni opasnost ne prijeti. Nije otišao za grobovima predaka već tamo gdje se ljepše živi, a ljepše se živi jer su ljudi tamo na takvom nivou ponašanja da ni jednog B.Č. neće da smaraju i diraju ga.

Za nas je govorio da smo najjači i najpametniji, a za njih da su ološ, bijeda i "bečki konjušari". Onda srce krene da štuca, bešika da pušta, grba se savija, i čovjek šta će – ode u objektivno bolju zemlju za živjeti jer je život u njemu konačno pobijedio smrt, mada je, paradoksalno, smrti sada daleko bliže.

Klero-nacionalizam je do te mjere jadan i jalov, da nije u stanju podnijeti ni breme jednog kratkog ljudskog života. Slabiji od klecavih koljena, krhkiji od staračkih kukova, manjeg daha od raspalih pluća.

Takvi su ideali od flis papira, nevidljivi postrance, ali blistavi sprijeda i dok se ubiru apanaže i blagodeti frustriranog stada neprijatelji se stvaraju sami od sebe. Zlo, ipak, troši mnogo energije u čovjeku i kako tijelo slabi, tako se i Srpsko Biće u njemu smanjilo do neprepoznatljivosti.

I svi ovi vajni sportisti, svjetske face i zvijezde, riječ ne smiju da kažu i pomognu ljudima, jer su u biti sebične kukavice, kao i on. Znaju oni šta se dešava u Srbiji, nisu budale, međutim mora se biti dobar sa voždom i krimi-sistemom jer neće državni stan sam od sebe doći.

Neće nacionalna penzija da se dodijeli tek tako, bez neke. Mora neko da pogura lukrativni projekat, jednom kada se prljavo bogati vrate sa Zapada, gdje su poštovali sva pravila igre i života.

I skupljali za kučetom. Ovde razmazuju.

Slovenija je do te mjere bolja za život od Srbije, da Slovenci Đorđeviću, koliko vidimo, nešto pretjerano ni ne zamjeraju što je bio nezamisliva budala, korisna koljačima i pljačkašima. Zamislite obrnutu situaciju – da li bi srpska čaršija oprostila slovenačkom Bori?

Ne bi.

Sve su te zle riječi ništavne pred ljepotom i umijećem življenja.