Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Vidite, recimo, ovo: da su četnici pobijedili 1945, danas Ulcinj ne bi bio u Crnoj Gori. Što znači da Dritan Abazović nikada ne bi postao njen premijer, jer ne bi bio njen državljanin. Kad čovjek malo bolje razmisli, to na hipotetičku pobjedu četnika najednom baca sasvim drugo svjetlo.

Ili ovo. Da je 1997. pobijedio njegov uzor Momir i politička opcija njegovoga roditelja, Crna Gora danas ne bi bila suverena država. Pa Milatović ne bi bio predsjednik države. Ali džabe: on je vjeran u odbrani politike koja ukida samu mogućnost njegovog predsjednikovanja. To je klasični, suvi SNP i njegova uvrnuta logika, koja je izvorno staljinistička.

Kao što je pristalica SNP-a godine 1999, nakon NATO bombardovanja rekao jednom Albancu Ulcinjaninu: znaš šta, bolje što je Milo bio na vlasti; mi bismo prvo oćerali vas, pa biste se vi vratili i oćerali nas. Pa se mi nikad više ne bi vratili. Ovako je svako ostao doma. Što dotičnoga, naravno, nije spriječilo da i na svakim sljedećim izborima glasa za SNP i njegove derivate.

Ideologija je kao falus: moćna ali šuplja. Ona nudi instant rješenja i odgovore na teška pitanja. Nudi osjećaj zajedništva i nečeg većeg od nas samih. U stanju je da suspenduje logiku, sućut, moral, etiku. U stanju je čak i da ih ugasi. Ideologija je sekularizovana religija. Ideologija je krek za mase.

Ona je, stoga, u politici supermoćno pokretačko sredstvo. Politički subekti sa ideologijom u odnosu na one bez ideologije uvijek djeluju kao da su na dopingu. U tome je tajna DF-a. Po tome što zaista imaju ideologiju jedinstveni su na crnogorskoj političkoj sceni. Ideologiju, i to istu kao Front, ima doduše i Milatović, samo on to trenutno krije.

Za Spajića ne znam, ali rekao bih da postoji nada da pare voli više od nacionalizma a žene više od popova. Što je dovoljno da među 30-avgustovcima budeš sumnjiv i „progresivno krilo“.

Gledajte kako to radi Front: vješto i cinično, politički zrelo. Mandić i Knežević prave se reformisani i uljuđeni. Suze liju zbog naših podjela u kojima su i sami učestvovali. Taj patetični igrokaz treba da pruži alibi partijama manje brojnih naroda da uđu u Frontovu, Spajićevu i Bečićevu vladu. U biti, to je fino od Mandića i Kneževića. Realno, nisu morali ni toliko.

Za to vrijeme, da bi glasačima poslali signal da je ovo ašikovanje sa manjinama samo performans i da Front ostaje ono što je bio, Kovačević je svoj nacionalizam uključio na turbo. U njemu kao da su se pojebali duhovi Čiča Draže, Kalabića, Đurišića, Stanišića, Petrovića… A, nije Petrovića, to je iz one njihove pjesme. Elem, dok se Mandić i Knežević pate glumeći da su reformisani, Kovačević ne patiše. U njemu se svaki element i junak četničke ideologije taslači sa svakim saborcem. Kad ti je u glavi četnički gang bang, samo ti je jedna stvar na pameti. Pa nije čudo što svijetom ideš ispruženog srednjega prsta.

Budući da Front ima ideologiju i vjerno je slijedi, njima je jasno ono što još nije doprlo do dijela bivših suverenističkih glasača: poenta političkih promjena koje je generisala konzervativna kontrarevolucija nije nikakva demokratizacija ili evropeizacija Crne Gore, nego njeno ideološko-identitetsko preoblikovanje.

Stoga Front želi kontrolu nad ministarstvima koja omogućavaju identitetski inžinjering. Ministarstvima prosvjete i kulture, prije svega.

A šta su radile „suverenističke“ stranke? Umjesto da iskoriste sve resurse da spriječe identitetski inžinjering, oni su branili NATO od Rusa. Da NATO bez Crnogoraca na njegovom braniku ne propadne.

Sjetite se svih onih vapaja kako Rusi preko svojih ljudi u odbrambeno-obavještajnom sektoru podrivaju NATO. Dok je za to vrijeme Vesna Bratić završavala posao.

Déjà Vu.

Dok je briljanti strateg i državnik Nikola Petrović uništavao svoju vojsku na Mojkovcu, Austrija mu je ušla u Cetinje.

Dok su ovi današnji branili „osjetljive NATO podatke“ u Podgorici, četnici su im ušli u ministarstvo kulture na Cetinju.