Predsjednik Srbije najavio je da će ove srijede povesti Momirovića i Malog na zidarski doručak, parizer u četvrt hljeba, majoneza i jogurt, da će sve snimati telefonom i obnarodovati da narod vidi da je predsjednik narod. Mogu zamisliti oduševljenje hotelijerskog velenasljednika Momirovića.

"Tim performansom počeće otužni dio kampanje pred izbore za koje još ne znamo kad će biti, onaj gdje se maze djeca i krave, dijele pare i obećavaju kule i gradovi. I računa na eho medijske mašinerije i kratko pamćenje publike", piše Nemanja Rujević za beogradski Danas.

Recimo, na portalu "Blica" se još može naći vijest iz 2004. godine. Neka televizijska produkcija je izazvala petoro političara da preguraju mjesec sa prosječnom platom. Prvi je, poslije deset dana, odustao Vučić rekavši: "Sa dvoje male djece ne može duže ako nećete da ih ostavite da gladuju".

Otkako je došao na vlast, on slijedi alanfordovsku devizu: Bolje živjeti sto godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi. Od tada se Vučić odaje skupim sakoima i vinskim podrumima, i teško da je ikad planirao da promoviše sniženu cijenu parizera i druge robe široke potrošnje.

Prizor predsjednika kako preko naočala čkilji u deklaraciju tečnosti za sudove nudi materijal za šegu. Neko je na Twitteru napisao – ovako radi svaki muškarac na WC šolji ako zaboravi da ponese telefon. Od dosade, proučava deklaracije hemijskih proizvoda.

U slučaju predsjednika, o dokolici ne može biti govora. Uvijek izgleda groteskno kad probije granicu (dno?) i pređe u nove sfere provodadžisanja svog lika i dijela. Ali, meni tada ništa nije smiješno.

Sad se otišlo i korak dalje od onoga kad je Vučić po ruskoj invaziji na Ukrajinu glumio lagermajstera koji podnosi raport, magacini su puni konzervi sardine i samo još sa Kinezima treba da vidi za mlijeko u prahu.

Redovni čitalac kolumne zna da Vučića držim udarnikom koji neumorno radi u korist sopstvenog ostanka na vlasti. Također, on je čovjek koji se miješa u sve poput vegete (kako razumijem, pojeftinila je i neka domaća imitacija čuvenog miješanog začina), priučen je u mnogo oblasti, a samo jednu zna u prste – propagandu.

Dakle, kad predsjednik redom vadi provijant iz crvene korpe i reklamira sniženja, onda budite sigurni da je unaprijed provjerio kako će narod to dočekati.

Svakovrsna istraživanja sugerišu da glasače naprednjaka više tišti cijena parizera nego recimo vikenda u Parizu. Vučić, naravno, nije blesav da ubjeđuje narod kako je sve jeftino, kad zna da je sve skupo, da se opet spaja kraj s krajem.

Pa šta hoće? Da pokaže da on, Vučić, zna kako se teško živi, ali da se živi sve bolje i bolje. I da bi bez njega, Vučića, sve otišlo u majčinu jer bi na vlast došao ološ lakom na narodne pare, radna mjesta bi nestala, ništa se ne bi gradilo, valjda bi i zemlja ojalovila pa ni krompir ne bi rodio dovoljno da se prodaje 60 dinara za kilo.

Ali, što uopšte jedan mag propagande ima potrebu da naređuje sniženje najjeftinije mesne prerađevine i drugih stvari, i da to onda reklamira? Zar je dotle došlo u zemlji ekonomskom tigru? Kud se dao silni napredak reklamiran cijelu deceniju po televizijskim studijima, gdje su tabele, grafikoni i nikad veće plate?

Diskontno obraćanje Vučića je priznanje totalne propasti njegove ekonomske i svake druge politike. Propast je tolika da ni vlast više ne može da ignoriše odnos primanja i famozne potrošačke korpe. Godinama su se na to pravili blesavi, zasjenjujući narod iznosima prosječnih plata u eurima. Kao da svi primaju prosječnu platu i kao da se euri mažu na hljeb.

U monolitu svoje vlasti, koja služi bezobraznom bogaćenju naprednjačkih ekstra-profitera, Vučić rupe krpi jeftinim parizerom, pa sve gletuje smjesom mleka i miješanog začina. Zna on što to radi.

Sva je prilika da će Vučić opet dobiti izbore, uz još 20.000 dinara za „naše bake i deke“, uz hapšenja nekih poreskih inspektora koja su unapred najavljivana u tabloidima, uz cjelodnevnu propagandu. I uz ovakvu izdjeljenu opoziciju koja češće nasjeda na Vučićeve cirkuske igre nego što se bavi pitanjem hljeba i sirotinje.