Mišljenje o situaciji u region, na svom blogu iznio je Daniel Serwer, profesor na univerzitetu Johns Hopkins i analitičar balkanskih prilika.

Serwer je također služio kao ministar-savjetnik u američkom Ministarstvu vanjskih poslova. Bio je zamjenik šefa misije i vršilac dužnosti američkog ambasadora u Rimu od 1990. do 1993. i od 1994. do 1996. godine, specijalni izaslanik i koordinator za Bosnu i Hercegovinu. Tokom svog mandata, Serwer je posredovao kako bi okončao bošnjačko-hrvatski sukob 1994. godine i pregovarao o prvom sporazumu postignutom na mirovnim pregovorima u Dejtonu 1995. godine.

Njegov blog peacefare.net posvećen je izgradnji mira širom svijeta. Fokusira se na koncepte, analize, politike, institucije, ljude, iskustva, naučene lekcije i alate potrebne za sprječavanje i rješavanje nasilnih međunarodnih sukoba.

Njegov tekst prenosimo u cjelosti:

“Stvari se raspadaju na Balkanu, gdje je ponekad nestabilan mir trajao više od dva desetljeća. Rat kakav je bio devedesetih je malo vjerovatan. Niko ne može podnijeti sukob poput onog u Bosni, koji je trajao više od tri godine. Također, NATO-vođene snage na Kosovu ne bi tolerisale potpunu srpsku invaziju na svoju teritoriju. Međutim, nestabilnost, oružani sukobi, etnički sukobi i disfunkcionalnost su više nego mogući. Oni su vjerovatni. Američka i EU politika i praksa ne pomažu.

Dodik prijeti Bosni i Hercegovini s secesijom

Milorad Dodik se vratio kao predsjednik entiteta s većinskim srpskim stanovništvom (Republika Srpska, ili RS) koji upravlja sa 49% teritorije Bosne i Hercegovine. Nastavio je korak po korak prema nezavisnosti, faktički ako ne i de jure. Nedavni potezi uključuju dva značajna. Skupština RS-a usvojila je zakonodavstvo koje pretendira da poništi nadležnost pravosudnog sistema Bosne i Hercegovine. Dodik je također sam izjavio da će međunarodni visoki predstavnik, odgovoran za Daytonski sporazum o miru, biti uhapšen ako uđe na teritoriju RS-a.

Obje akcije krše duh i slovo Daytonskih sporazuma. Međutim, osim što su proglasili prvi potez nevažećim, Washington i Brisel nisu preduzeli ništa da ih suzbiju.

Dodik je također pojačao policijske snage RS-a, dobio obilno naoružanje i finansiranje od Rusije, i uspješno uvjerio Mađarsku da blokira bilo kakve sankcije EU koje bi mogao predložiti Brisel.

Washington ga je sankcionisao kako zbog izazova Daytonskom sporazumu, tako i zbog očigledno koruptivnih praksi.

Međutim, nedostatak jedinstvenog odgovora Zapada otvara vrata daljim pokušajima postizanja nezavisnosti. Također, Dodikova sve toplija veza s Beogradom, koji traži "srpski svijet" koji uključuje srpsko stanovništvo susjednih zemalja, također olakšava ovakve poteze.

Vučić prijeti dijelu Kosova

To je još ozbiljnija prijetnja za Kosovo. Srbija već kontroliše četiri općine na Kosovu s većinskim srpskim stanovništvom na sjeveru Ibarske rijeke, koju Beograd naziva "granicom". Sa podrškom iz Beograda, Srbi tamo su napustili kosovske institucije, bojkotovali nedavne izbore i izazvali nerede protiv postavljanja ne-srpskih gradonačelnika koji su zbog toga izabrani. Srbija je otela kosovsku policiju s teritorije Kosova, mobilisala svoju vojsku duž granice, zastrašila Srbe da napuste Kosovske sigurnosne snage, prijetila Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori zbog priznavanja Kosova, te odbacila sporazume postignute s Prištinom koje SAD i EU tvrde da su pravno obvezujući. Amerikanci i Europljani su odgovorili samo blagim verbalnim kritikama.

To nije bilo tako za Prištinu, koja je pretrpjela "posljedice" zbog svoje upornosti u postavljanju ne-srpskih gradonačelnika na njihove funkcije i slanja paravojne policije kao odgovor na nerede. Iako je sjeverni Kosovo smiren od proljeća, američki i EU diplomati i dalje insistiraju na svojim zahtjevima za povlačenje kosovske policije s suverenog teritorija Kosova. U međuvremenu, srbijanski predsjednik Vučić je bio zauzet pokušavajući spriječiti Ukrajinu da prizna neovisnost Kosova, što jasno krši sporazum koji Europljani i Amerikanci tvrde da je obvezujući.

Vučić također prijeti cijeloj Crnoj Gori

Situacija je još manje povoljna u članici NATO-a, Crnoj Gori. Nakon junskih izbora, nema potpuno ovlaštene vlade. Predsjednik želi proruske političke stranke u vladi. Predloženi premijer to ne želi, ali također se protivi uključivanju bivše vladajuće stranke, Demokratske partije socijalista (DPS). Rezultat će biti ili vlada s tankom većinom u parlamentu ili novi izbori. U bilo kojem novom izboru, Srbija će uložiti sve napore da podrži pristalice Rusije, koji su također naklonjeni Srbiji.

Očigledno rješenje bilo bi koalicija između pobjednika izbora u junu iz stranke "Evropa sada!" i DPS-a, koji također podržava evropske integracije. Međutim, Beograd će izvršiti ogroman pritisak na predsjednika i premijera-designata kako bi spriječio takvu kombinaciju. Srbija vidi mogućnost da povrati faktičku, ako ne i de jure, kontrolu nad čitavom Crnom Gorom. To bi eliminisalo potencijalnog rivala za članstvo u EU. Također bi učinilo članstvo Crne Gore u NATO-u praktično bezvrijednim. Podgorica bi ostala članica, ali bi služila interesima Rusije.

Slijepi na očigledno

Izvori prijetnji miru, stabilnosti i napretku prema EU na Balkanu su jasni. Nalaze se u Banja Luci i Beogradu. Moskva podržava oboje. Ali Brisel i Washington ostaju slijepi za očigledno. Još uvijek pokušavaju usmjeriti Bosnu, Kosovo i Crnu Goru u pravcima koje većina ne želi slijediti. Neuspjeh je opcija. Sada je vrijeme za ponovnu procjenu i ispravljanje kursa. Demokratija i vladavina prava to zahtijevaju.