Ovo su pacovska vremena.

Vrijeme za pacove; vrijeme po mjeri pacova. A oni, pacovi, vole smeće. I vole tunele.

Znate li ko je, u Njujorku, bio najveća žrtva korone? Da: pacovi.

Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu

Vladari podzemlja Njujorka, bili su navikli da se hrane ostacima obroka što bacali su ih bezbrojni gradski restorani. Kada su, zbog pandemije, restorani – osim onih koji su porudžbine dostavljali – zatvoreni, nestao je osnovni izvor hrane za pacove. Koji su se okrenuli kanibalizmu.

A kanibalizam u pacova neobično je nalik onome kod ljudi. I kod pacova je isto kao kada stvoriš svoju stranku, okreneš se protiv one koja te je podigla, pa se hraniš i rasteš jedući svoj negdašnji čopor. Pacov, najednom, postane sredstvo za deratizaciju.   

Dio njujorških pacova umro je od gladi; dio je pojeo bližnje svoje glodare. Populacija pacova je desetkovana. Da pacovi pišu pjesme – a i da pišu, to teško da bi bile grđe od onoga što se danas naziva poezijom – čitali bismo melanholične stihove o pustim kanalizacionim cijevima koje su nekoć, u zlatno doba – jer svaka je prošlost zlatna; govno zlatno – ključale životom, radošću i blagostanjem.

Ako orao zamišlja Boga, njihov Bog ima oblik ptice što u ničim ograničenoj slobodi leti. Ako pacov zamišlja Boga, vidi ga u obliku gada što pliva kužnom vodom. Ako orlovi zamišljaju idealnu državu, zamisle je kao beskrajno nebo. Kada pacov zamišlja idealnu zajednicu, on vidi mrežu tunela koja mu omogućava da, skupa sa svojim namjerama, ostane skriven u sjenama i neprimijećen se prišunja plijenu.

Čuli ste da je neko u Podgorici iskopao tunel do depoa Višeg suda. Iznajmio stan u susjednoj zgradi, kopao pedesetak metara i izbio u depo. U kojem država Crna Gora čuva dvije tone kokaina, oružje i dokaze u brojnim slučajevima što vode se protiv pripadnika organizovanog kriminala. Jer, vidite: Crna Gora ima samo jednog Njegoša. A dva narko klana.

Ovaj pacovski pothvat slučajno je otkriven. Navodno je službenica suda osjetila promaju; ušćaklo je u krstima. Potražila odakle to furi pa našla tunel.

Ha je to objavljeno, na lice mjesta stigao Dritan. Poveo ministre i kamermane, da ga snime kako, kao Šerlok Holms, rješava slučaj. Upali na mjesto zločina i uništili sve dokaze. Nakon Dritanove posjete, forenzičari tamo nemaju posla. Neki kažu da je to uradio zato što je moron. Neki kažu da je namjerno zatro tragove koji bi istragu odveli do nalogodavaca. A ja - ne vjerujem nikome; jer naš vam Dritan živi od starog pravila: il si bos, il si hadžija.

Kada dođu pacovska vremena, i politika postane pacovska. Podmukla, lažava, dvolična. Ispresijecana tunelima koji kriju pacovski nakot koji se neće zasititi dok ne izgrize sve čega se može dohvatiti: od mrtvih, koje mali skotovi rado jedu, do ustava, zakona, suvereniteta i ostalih zamkova iz bajki. Na koncu, tamo gdje je stajalo ono što smatrali smo najvažnijim, ostanu tek pacovski brabonjci.

Čuli ste priču o sviraču iz njemačkoga grada Hamelina? Taj je grad muku mučio sa pacovima, što postali su istinski vladari varoši. Tako je bilo sve dok se nije pojavio frulaš i gradskim vlastima, za pristojnu cijenu, ponudio da ih spasi od napasti. Kada su pogodili cijenu, spasilac je zasvirao u frulu. Pacovi su ga pratili, kao omađijani. Svirač ih je odveo do jezera, gdje su se svi podavili.

Priča, međutim, nema sretan kraj. Gradski su upravitelji,  naime, svircu odbili platiti. Našto je ovaj ponovo zasvirao i iz grada odveo svu djecu, koja su ga slijepo i nijemo pratila. I niko ih više, nikada, nije vidio.

Šta ta priča govori danas, nama iz Bosne i Hercegovine? Možda to da se spasitelja, naročito onih koje valja platiti, treba bojati više nego pacova? Ili je poučak ovaj: da niko jedan grad, ili zemlju, svejedno, nije u stanju uništiti kao njeni navodni spasitelji? Ili nam, možda, priča kazuje da, želimo li se osloboditi pacova, umjesto što čekamo da neko sa strane dođe i riješi nas muke, valja počistiti vlastito smeće – jer gdje nema smeća, gdje je čisto, nema ni pacova?

Ne znam. Ali znam ovo. Stare su bajke – pogledajte one braće Grim – bile mračne i djecu su učile da je svijet užasno i opasno mjesto. Te je bajke krasila tačnost naučnih studija, zasnovanih na empirijskim dokazima: jer svijet, otkako postoji, pruža bezbrojne dokaze da ga se valja čuvati. U odnosu na njih, ono što mi pričamo svojoj djeci istinske su bajke. Umjesto da djeci pripovijedamo kakav svijet jeste, mi im neprekidno govorimo o tome kakav bi trebao biti. Pritom, ne štedimo na mašti i lažima.

Svijet je pun tunela, smeća i pacova. A ulogu svirača iz Hamelina preuzeli smo mi: svojom svirkom lažemo i zavodimo djecu.