Bosanskohercegovački akademik Slavo Kukić govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o aktualnom političkom trenutku, upozorio na opasne veze predsjednika HDZ-a Dragana Čovića, komentirao sukob između Milorada Dodika i visokog predstavnika Christiana Schmidta i otvoreno upozorio rukovodstvo SDP-a na veliku grešku zbog koje bi mogli izgubiti povjerenje građana na narednim izborima.

Piše: MARIO ILIČIĆ

Nekoliko visokorangiranih  dužnosnika HDZ-a BiH napustilo je stranku u svega nekoliko dana. Među njima su osnivači stranke, članovi predsjedništva, načelnici općina, zastupnici… Kakav scenarij predviđate kada je u pitanju Dragan Čović i njegova apsolutistička vladavina?

-Sasvim je izvjesno da će se to osjetiti na utjecaju HDZ-a, barem u nekim dijelovima BiH. Pri tome mislim posebice na Srednjebosanski i Zeničko-dobojski kanton. Ne isključujem da se sličnim scenarijima u narednim tjednima i mjesecima bude svjedočilo i u nekim drugim dijelovima FBiH. To što se, recimo, dogodilo u livanjskoj županiji, je također indikativno - da jedna mlada žena kaže: „Ja to nisam spremna pratiti“.

Nastavi li se takav val, prenese li se on na područje Hercegovine, od Stoca pa do Livna i Kupresa, onda bi priča o potresima unutar HDZ-a koji bi mogli zabrinuti Čovića i njegov interesno-kriminalni klan, mogla postati ozbiljnija nego što je sad. Za sada, istina, nema tog tipa eksplozije u Hercegovini. No, ljudi koji žive na prostoru Širokog Brijega me gotovo svakodnevno uvjeravaju da je moć Dragana Čovića u toj općini višestruko manja nego u proteklih šest-sedam godina.

Foto: SLOBODNA BOSNA / Samir Saletović

Što se mene tiče, bilo bi dobro da njegova moć pada jer taj čovjek sve svoje hipoteke, zahvaljujući apsolutnoj kontroli utjecaja unutar HDZ-a, uspijeva sakrivati iza paravana nacionalnog interesa. Ukoliko bi bio demistificiran, onda bi pao i taj privid njegove borbe za nacionalne interese, borbe za ono čega odavno nema, a bili bi puno izloženiji javnosti i čini koji su njega stvarno obilježili, a za koje se u demokratskom svijetu, tamo gdje postoji pravna država, u pravilu završava u zatvoru.

Istina jeste, narod ima kratko pamćenje, ali ni danas ne mogu shvatiti kako je narod zaboravio ono što se nedavno dogodilo u Aluminiju. Taj izraelski partner (Amir Gross Kabiri, op. "SB“), koji je ušao u Aluminij, danas se pokazuje da je zapravo čovjek koji u Izrael ne smije doći, jer ga se tamo pravno progoni. On je ovamo našao neku vrstu privremenog skloništa i pokušava sebi osigurati normalan povratak u vlastitu zemlju.

ČOVIĆ U DRUŠTVU KONTOVERZNOG IZRAELSKOG PODUZETNIKA (Foto: Arhiv)

To je ista priča koju koristi Dragan Čović, jer preko izraelskog partnera hoće stvoriti privid kod hiljada radnika bivšeg Aluminija, da on zapravo čini sve kako bi egzistenciju barem dijela tih ljudi očuvao, iako ja duboko vjerujem da se iza te rabote kriju njegovi vlastiti interesi ili interesi njegovog najužeg kruga. Ili, recimo, sve to što je učinjeno u Sokolu. U velikoj firmi s više od 8.000 ljudi, firmi od koje je živjelo 30.000 članova obitelji, većinski hrvatskih obitelji.

Danas je nestao, kako bi se udovoljilo interesima jedne interesne grupe, koja je poznata u javnosti kao Soko grupa, a u kojoj je Dragan Čović opet na isti način – spiritus movens. Iskreno se nadam da će ta vrst pojava biti demistificirana, i da ti scenariji u Zeničko-dobojskom i Srednjebosanskom kantonu postaju scenariji bh. Hrvata po kojima će njemu biti okrenuta leđa i da će on završiti tamo gdje takvi obično završavaju – na smetljištu historije.

Čini se da ni između starih političkih partnera Čovića i Dodika ne cvjetaju ruže. Što je razlog svojevrsnom zahlađenju odnosa na relaciji Mostar-Banjaluka?

-Ne treba se u vezi s tim zalijetati. To na prvi mah može djelovati tako. Međutim, kad su došle „vile očima“, na razgovor s Miloradom Dodikom otišao je i potpredsjednik RS-a iz reda Hrvata, gospodin Pranjić, i potpuno je jasno što je taj razgovor trebao postići. Činjenica da na taj razgovor nije došla opozicija u RS-u govori o tome što je po srijedi. Činjenica je i da je gospodin Pranjić u odnosu na poziv Schmidta postupio isto kao što su postupili političari koji govore tobože u ime srpskog nacionalnog interesa. Radi se naprosto o tome da Čović pleše po žici. S jedne strane on želi sačuvati partnerstvo s Dodikom, on mu je najsigurniji u budućnosti borbe za ono što je njegov interes, a s druge strane on želi sačuvati taj profil europejca kojeg uporno pokušava pokazati Europljanima. Još konkretnije, tim prividom on pokušava smanjiti pritisak koji mu dolazi od strane premijera Hrvatske i predsjednika hrvatskog HDZ-a Andreja Plenkovića.

Zašto taj pritisak?

-Plenkovićev pritisak, koji je sve otvoreniji, nije u bilo kakvoj vezi s neslaganjem hrvatskog HDZ-a s onim što radi Čović ovdje, nego ima veze s Plenkovićevim očekivanjem da bi u sljedećem mandatu Europske komisije mogao zauzeti značajnu poziciju, poziciju kojoj se on nada, a zbog koje danas mora biti benevolentan prema briselskoj administraciji.

DRAGAN ČOVIĆ I ANDREJ PLENKOVIĆ (Foto: Arhiv)

Čović mora stvoriti privid kako on te Plenkovićeve zahtjeve ispunjava, te kako zauzima drugačiji gard prema Dodiku. Ja ne vjerujem, međutim, da se tu išta mijenja. Vjerujem da oni privatno, nakon gašenja kamera, imaju vrlo prijateljske razgovore i dogovore o tome što u sljedećim koracima učiniti.

Kako vidite završetak sage oko Milorada Dodika i visokog predstavnika Schmidta. Hoće li Dodik biti smijenjen ili će on, uvjetno rečeno, „smijeniti“ Schmidta?

-Ne djeluje realno da će on „smijeniti“ Schmidta. Ne radi se o Schmidtu nego o pravom ili krivom potezu svjetskih centara moći koji su doveli Schmidta. Istina jeste da je Schmidt radio greške u dosadašnjem mandatu, a napravio je i neke dobre stvari. Ne vjerujem da će Washington ili Bruxelles reći –„Slušaj, tu smo pogriješili, Schmidt odlazi kući a mi dovodimo drugog koji će se moći nositi s Dodikom“!

S druge strane, Dodik je prešao crvenu liniju i tu nema više povratka. Činjenica je da on sve otvorenije govori protiv euroatlantskih integracija i upitnoj budućnosti Europske unije. On sve češće govori o sve naglašenijoj potrebi razmišljanja o euroazijskim integracijama skupa s Moskvom i Pekingom. U prilog tome svjedoči i najava njegove nove posjete Putinu.

Ne vjerujem, međutim, da je njegova budućnost svijetla. Dapače, ovih dana su američki državni sekretar Blinken i američki ambasador u BiH Murphy ponovili sudove koji su vrlo upozoravajući za Dodika. I jedan i drugi su rekli da zapravo pred Dodikom ne treba ustuknuti, naprotiv, da treba iskoristiti sve instrumente pritiska uključujući i opciju njegove smjene s funkcije koju danas obnaša. To je vrlo ozbiljno upozorenje. Ovo je prvi put da su dva značajna američka dužnosnika istupila u istom danu na gotovo identičan način.

Kad se podvuče crta pod dosadašnji mandat nove državne vlasti, je li Trojka dobila prolaznu ocjenu i vidite li razliku u odnosu na poteze koje je činila SDA koja je 27 godina suvereno vladala Bosnom i Hercegovinom?

-Postoji razlika. Postoje, s druge strane, i neki detalji koji se mogu predbaciti Trojki. Razlika je, prije svega, ljudi iz Trojke, trojica lidera posebice, pokazuju maksimum napora da razgovaraju sa svojim partnerima u vlasti. Razgovaraju s Čovićem i Dodikom. Ne idu s Miloradom Dodikom „na nož“. Bez obzira na način na koji on istupa u javnom prostoru, oni pokušavaju tražiti rješenja. Činjenica da su usvojili neke zakone iz seta reformskih zakona koje je pred njih stavila u zadatak Europska unija, pa bez obzira što neki od njih ne zadovoljavaju niti EU standardima niti zahtjeve bh. društva, govori u prilog da se iz toga na kraju može ponešto i pozitivno izroditi. Stvaraju se, hoću reći, pretpostavke da se u budućnosti može otići i korak dalje. Strpljenje koje iskazuju i Nikšić, i Konaković i Forto je dobar znak.

Loš je znak što se zapravo ne nađe dovoljno snage da se neki unutarkoalicijskim ucjenama odoli. Mislim prije svega na ono što toj koaliciji na razini Federacije BiH radi obitelj Isak. Ono što ta obitelj radi nije uopće afirmativno za Trojku, a prije svega za SDP, jer se unutar te Trojke kao glavnog igrača doživljava SDP. Ako se bude plaćala cijena, platit će je zbog benovalentnosti prema toj obitelji SDP, jer to nije dobro za bh. društvo, a bez SDP-a je mrka kapa i Bosni i Hercegovini kao europskoj državi.

NERMIN NIKŠIĆ I RAMO ISAK (Foto: Arhiv)

Sugeriram SDP-u, još nije kasno, oduprite se Rami Isaku, jer on je po srijedi. Sjetimo se vremena nakon izbora 2018. godine kada je isti pristup ucjene imao prema SDP-u u Ze-Do kantonu, htijući s jednim ili dva zastupnika u kantonalnoj skupštini zauzeti četiri ili pet ministarskih pozicija. To je isto što sada radi u federalnoj vlasti. Jer s jednim zastupnikom dobio je federalnog ministra, dobio je zamjenika predsjedavajućeg u federalnom parlamentu, dobio je direktora Zavoda KPZ Zenica. I sam Bog zna je li spreman na tome stati. Ovdje se mora reći – Stoj, dosta je!, po cijenu da se prekine koalicijski aranžman.

Jer, ne učini li se to i pristane li se na ucjene, platit će se cijena zbog koje će SDP biti možda i niže nego što je bio 2014. godine. A takvom strmoglavu ne aplaudiraju samo u SDA nego i unutar nekih krugova SDP-a, među onima koji očekuju da bi već nakon narednih izbora sami mogli doći na kormilo te partije i učiniti je još više bošnjačkom, a još manje bosanskohercegovačkom građanskom i prepoznatljivo socijaldemokratskom. Iskreno, zgražam se i pri samoj pomisli da bi se čak i to moglo dogoditi jer u tom bi se slučaju ugasila i zadnja svjetla nad bh. budućnošću.