Piše: HARIS IMAMOVIĆ / Anadolu Agency

U četvrtak je u španskoj Granadi održan, treći po redu, samit Evropske političke zajednice. Prije godinu dana u Pragu je održan prvi sastanak ovog formata. Kao savjetnik tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, imao sam priliku biti tada u glavnom gradu Češke, pa čak i posvjedočiti nekim od zakulisnih razgovora, koji su često sadržajniji i zanimljiviji od dosadnih govora u zvaničnom dijelu samita.

Dok smo čekali ceremoniju otvaranja samita, bili smo u nekom predvorju praškog Zamka (gdje se samit održavao). U središtu pažnje bio je francuski predsjednik Emmanuel Macron, na čiju je inicijativu i uspostavljena Evropska politička zajednica.

Macron je samo nekoliko mjeseci ranije pobijedio na francuskim predsjedničkim izborima. S obzirom da je ideja o nastavku širenja Evropske unije u francuskoj javnosti postala ekstremno nepopularna, Macron je u svome prvom mandatu, uz podršku još nekih zapadnoevropskih vlada, de facto zaustavio evropski put zemalja Zapadnog Balkana.

Mnogi su se nadali da bi francuski predsjednik, upravo na praškom samitu, mogao promijeniti svoju poziciju o evropskom putu balkanske šestorke, ali niko ozbiljan nije odveć ozbiljno shvatao sopstvene nade. Zato su bili rašireni strahovi da je Macron osnovao Evropsku političku zajednicu kao zamjenu za dalje širenje EU, naročito nakon što je on, u svojim izjavama, insistirao da zajednica „nije zamjena za dalje širenje EU“.

Kako god, sjećam se da su, u nekom trenutku, u predvorju Zamka Macronu prišli Aleksandar Vučić i Edi Rama. S obzirom da u prostoriji nije bilo novinara, govorili su prilično glasno, tako da sam ih mogao čuti, iako nisam bio u njihovom neposrednom prisustvu.

Rama je tražio od Macrona da odobri nastavak integracije Albanije u Evropsku uniju. Francuski predsjednik ih je gledao s visoka, premda su obojica znatno viši.

„Emmanuel“, kazao je, „ti si pobijedio na izborima i više ne moraš biti protiv našeg evropskog puta. Možeš nas sada podržati, jer tebi je svejedno, ovo ti je posljednji mandat, a nama nije. Mi moramo ponovo na izbore. Evo, recimo, Aleksandar. On će biti još 20 godina na vlasti i mora govoriti ljudima da Srbija ide ka Evropskoj uniji.“

Ne znam da li je Rama uvjerio Macrona, ali ga je nasmijao.

Danas kada se održava samit u Granadi, Bosna i Hercegovina i druge države Zapadnog Balkana i dalje nisu sigurne da li će moći postati članice Evropske unije. Ali naša evropska perspektiva je znatno kredibilnija nego što je bila prije godinu dana. Ne zato što su u Sarajevu i Podgorici nove vlasti, ili što u Beogradu i Tirani nisu. Već isključivo zbog razvoja događaja u Ukrajini, nakon ruske agresije.

U najnovijem broju, a povodom samita u Granadi, britanski “The Economist“ je objavio analizu u kojoj ističe da je, konačno, došlo do značajne promjene u raspoloženju Pariza prema proširenju. Francuska se, u prethodnim godinama, protivila proširenju EU, jer se, kako primjećuje “The Economist“, plašila da bi ono „išlo nauštrb produbljivanja evropske integracije“, s obzirom da istočnoevropske članice poput Mađarske i Poljske već godinama odbijaju prihvatiti zapadnoevropske standarde.

U analizi se dalje navodi da „postoje dobri razlozi zašto Bosna i Hercegovina, Crna Gora i druge zemlje regije još uvijek nisu u Evropskoj uniji“, jer „nijednom od njih se ne upravlja dobro, odnosno sve pate od mješavine autokratije, korupcije i nedostatka vladavine prava“. Autori ukazuju i na sve veće „etničke tenzije unutar Bosne i Hercegovine“, kao i na one između Kosova i Srbije, kao i na činjenicu da srbijanske vlasti nisu uvele sankcije Rusiji, štaviše – „Vučić je raspalio po Zapadu zbog starih nesporazuma“.

U maju ove godine je, piše “The Economist“, „Macron otpisivao mogućnost članstva Ukrajine u EU, govoreći da će za to biti potrebno 'nekoliko decenija', a ranije je bacio klip u zupčanike evropskog puta Balkana. Ali sada“, vele Britanci, „Francuska je neočekivano postala šampion proširenja.“

Macron je, dodaje se u analizi, postao svjestan da bi, ako Evropska unija nastavi držati svoje susjedstvo (Ukrajina, Moldavija, Gruzija i Zapadni Balkan) u sivoj zoni, to otvorilo prostor Vladimiru Putinu da još više destabilizira kontinent.

Ako se francuski predsjednik u Pragu prošle godine još uvijek nadao da bi u Ukrajini moglo doći do brzog mira i relaksacije odnosa s Rusijom, u Granadi mu je jasno da od toga nema ništa. Možda neće doći do novog hladnog rata s Rusijom, ali se treba pripremiti za takav scenarij, koji je sve izvjesniji. Britanski list podsjeća da ruske trupe već zauzimaju značajan dio teritorija Ukrajine, Gruzije i Moldavije, ali podsjeća da je „isti slučaj bio u Njemačkoj, sve do 1990“. Time možda dolazimo do same suštine.

U svojoj “Diplomatiji“ iz 1994, Henry Kissinger piše da je NATO formiran kada su „sovjetske trupe bile na Elbi, u podijeljenoj Njemačkoj“, a da su, nakon raspada Sovjetskog saveza, premise na osnovu kojih su formirani Evropska unija i NATO „bile uzdrmane“. – „Sovjetska armija više nije postojala, a ruska je bila hiljadama milja daleko na istoku“, veli on, objašnjavajući da Evropa nije mogla ostati ujedinjenja oko nečega, već protiv nečega, odnosno vanjske prijetnje.

Tokom 90-ih, NATO je sačuvao svoju svrsishodnost zaustavljanjem balkanskih ratova, čime je otvorio prostor svome i širenju Evropske unije na istok. Iskorišten je trenutak slabosti Rusije. Međutim, u godinama nakon američke invazije na Irak, kojoj su se snažno usprotivile Njemačka i Francuska, Evropska unija će se okrenuti ekonomskoj saradnji i ukupnom poboljšanju odnosa sa Rusijom. Umjesto proširenja, odnosno ujedinjenja nasuprot Rusije, u protekloj deceniji, Evropska unija se okrenula sukobu sa samom sobom. Tenzije između zapadnih i istočnih članica sve do rata u Ukrajini su kulminirale, a NATO je doživio „moždanu smrt“ (Macron).

Sada je sve drugačije. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, desile su se tektonske promjene. Elba o kojoj govori Kissinger danas teče kroz podijeljenu Ukrajinu, koja ima ulogu nekadašnje podijeljene Njemačke. Za Francusku i druge zapadnoevropske vlade, proširenje nije više tabu, ali iako je sve drugačije, ipak nije posve drugačije. Predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel je istaknuo 2030, kao termin mogućeg pristupanja novih članica. S obzirom da niko ne zna šta će se desiti za godinu, a kamoli za sedam godina, jasno je da EU šalje poruku da politiku proširenja vidi kao Schredingerovu mačku, koja i postoji i ne postoji. (Postoji radi geopolitičkih, a ne postoji radi njihovih internih razloga).

Kako da se Bosna i Hercegovina ponaša u ovako složenoj situaciji?

Bilo bi netačno reći da je perspektiva članstva BiH u Evropskoj uniji posve nekredibilna i da se ništa nije promijenilo. Promjena nije dovoljna, ali postoji. Evropski put je naš nacionalni interes i sve dok postoji i najmanja naznaka da je naše članstvo u EU moguće ne treba odustajati. Ne treba zaboraviti riječi Alije Izetbegovića iz 2002. godine, da je naše opredjeljenje za evropski put iskreno, ali i sebično, naročito nakon što je Bushova administracija najavila američko povlačenje iz BiH.

„U posljednjih 200 godina“, kazao je tada Izetbegović, „naš narod je bio žrtva niza genocida. Posljednji, doživljen u minulom ratu, još nam je svima u živom sjećanju. Mi rezonujemo ovako: u balkanskom kontekstu novi genocid nad našim narodom još uvijek je moguć, u evropskom više nije. To je taj naš sebični motiv za evropsku orijentaciju Bosne i Hercegovine.“

Navedene riječi i danas imaju smisla: BiH u Evropskoj uniji sigurno bi bila mnogo jača, u svakom pogledu od današnje BiH, pa bi samim time i Bošnjaci bili sigurniji. Ali navedene riječi ne treba shvatiti kao zanesenjačke, jer Izetbegović nigdje ne kaže da ćemo sigurno ući u EU, već govori samo o orijentaciji.

Ako se 2002. činilo da smo nadomak EU, jer smo uz asistenciju međunarodne zajednice prednjačili po reformama u regiji, danas je situacija znatno neizvjesnija. Gore od euroskepticizma bilo bi danas širiti naivno uvjerenje da su nam, nakon ruske invazije na Ukrajinu, vrata EU posve otvorena i da je sve do nas. Najgore je, ako naše vlasti vjeruju kao svojevremeno Zoran Zaev da je za naš put u EU dovoljno da pristanemo na ustupke nacionalističkim projektima iz susjednih država. Spomenuti Edi Rama je dobro ilustrirao pogubnost takve vjere primijetivši jednom prilikom da Sjeverna Makedonija nije sigurna da će postati članica EU čak i ako promijeni ime u Zapadna Bugarska.

„Novi konsenzus u Briselu je“, piše “The Economist“, „da države aplikanti trebaju osjetiti benefite EU i prije nego što steknu puno članstvo. Cilj je omogućiti im trenutačnu finansijsku nagradu za reforme koje provedu, umjesto da im se samo obećava velika ali daleka mrkva koju donosi članstvo. Osim učešća u zajedničkim politikama EU, poput energetskog uvezivanja ili studentskih razmjena, države aplikanti bi za reforme koje provedu dobile – keš.“

Bosna i Hercegovina treba da provodi reforme, kako radi geopolitičke sigurnosti koju sa sobom evropska perspektiva nosi, tako i radi konkretne finansijske koristi, odnosno unapređenja životnog standarda. Istovremeno, naša javnost treba vrlo strogo pratiti svaki konkretan korak vlasti, te ne dopustiti da bilo kakva zanesenost dovede do greške u koracima, poput onih koje je napravio Zaev. Jer, recimo, nikakav novac nije vrijedan uvođenja entitetskog glasanja u Ustavni sud ili asimetrije u izboru članova Predsjedništva, slabljenja namjenske industrije ili redukcije Oružanih snaga (što je svojevremeno predlagao jedan evropski birokata). U slučaju da u EU ipak ne uđemo, jedini garant da se, u budućim potresima na evropskom kontinentu, genocid nad Bošnjacima neće ponoviti bit će snaga naših institucija, ako je bude.