Piše: Draško ĐURANOVIĆ (Pobjeda)

Ako je iko, onako depeesovski zlobno, sumnjao da vrh nove crnogorske vlasti nema ideju o budućnosti, sad zna da se grdno prevario, da su mu grešne bile čak i udaljene sumnje. Ideja postoji.

Čuš, ideja, više od toga. Jakov Milatović juče je slavodobitno obznanio – on ima viziju buduće Crne Gore. Ne samo on. Otkrio je predsjednik i da njegov partijski drug, premijer Milojko Spajić, ima istu viziju, mada se njih dvojica katkad počerupaju na partijskim sastancima, ali ništa strašno jer dijele, pogađate već, jednu viziju.

Nije tu kraj, ovo ne bi pogodili ni da ste prorok: Milatović je ekskluzivno za Dojče vele otkrio da i Andrija Mandić, optuženik za pokušaj terorističkog napada i prvi čovjek crnogorskog parlamenta, ima viziju. Baš istu kao što je ona Jakova i Milojka!

Djeluje, da prostite na banalizaciji, kao u onoj reklami za kafu - ,,tri u jedan“. A u crnogorskom slučaju, kad se taj princip primijeni na politiku, ispada da tri političara iz dvije partije, koje imaju različite programe, imaju jednu viziju buduće Crne Gore. U kojoj ćemo svi, kada nas odvedu tamo, živjeti bolje, mnooogo bolje.

Idilično, dirljivo i nadasve optimistično. Dođe čovjeku prosto da parafrazira onu čuvenu sentencu druga Tita - Crna Gora koja ima ovakvu omladinu, nema što da brine za budućnost. Pod omladincima se, osim predsjednika i premijera, ubraja i prvi čovjek parlamenta, iako Mandić nije baš mladika kao Milatović i Spajić.

Ali, nije ovdje bitan generacijski jaz, već provalija između javnog govora i realnosti, istine i laži.

Neko zavjerenički sumnjičav, trebalo bi predsjednika da priupita - kako to da Milatović i Spajić, lideri evropske ,,Evrope sad“, imaju istu viziju, kao Mandić iz srpsko-ruske Nove srpske demokratije, koji za NATO javno govori da je to Četvrti rajh. Ili, ako nije baš neprijatno čačkati u ovom vremenu vizionara: kad predsjednik kaže da njih trojica dijele istu viziju, da li to Evropejci Spajić i Milatović misle isto o genocidu u Srebrenici kao i nacionalni srpski radnik Mandić koji ga ne priznaje, niti će ga ikad priznati?

A valjalo bi da se pojasni vječitim „nevjernim Tomama“, kako se to uklapa Mandićeva vizija sa premijerovom i predsjednikovom, glede Vladimira Putina, ubistvenog ruskog imperatora, kojem su lideri Demokratskog fronta hodili na poklonjenje.

Što se tiče onog srpskog cara ili vožda Aleksandra Vučića, tu, kako se čini, zaista imaju istu viziju i Milatović i Mandić. Samo što se predsjednik parlamenta bolje snalazi u Beogradu, kao da je na domaćem terenu. Četnički vojvoda makar zadrži neko dostojanstvo pred Acom Srbinom, za razliku od onog predsjednikovog udvorišta i vinskog blamiranja.

Spajić se, istini za volju, za sada drži malo podalje od ekskurzija kod Vučića, ali ne treba sumnjati – ako i misli da ima drugačiju viziju, vratiće ga Beograd, baš uz pomoć ključnih poluga, Mandića i Milatovića, na fabrička podešavanja. Uostalom, tako je i sastavio evro-atlantsku vladu sa protivnicima EU i NATO.

Ali, da se vratimo ključnoj, hm, misli predsjednika Crne Gore. Dakle: Milatović, koji je javno za EU i NATO, ima viziju buduće Crne Gore. Spajić, koji je takođe Evropejac i za NATO ima viziju Crne Gore, istu kao i Milatović. A Mandić, koji ne priznaje genocid u Srebrenici i NATO naziva ,,Četvrtim rajhom“, ima viziju baš kao i Milatović i Spajić...

Samo je još falilo da se Milatović dosjeti i četvrtog vizionara. Onog iz Budve – Mila Božovića, za kojeg budvanski predsjednik parlamenta, neki Jovanović što liči na onog Šaranovića, reče da će metropola turizma da se razvija upravo na viziji pritvorenika iz Spuža.

Kako li će Crna Gora preživjeti ovoliko vizionara?

Vrlo teško, ako bude nastavila da stenje šapatom. Stvari su bjelodane, ko želi da ih vidi. Jakov Milatović je za Dojče vele ređao isprazne floskule koje mora da kaže da bi, pred zapadnim partnerima, opravdao savez sa bivšim Demokratskim frontom, pokušavajući da ubijedi sve kako će Mandić i družina da promijene i dlaku i ćud. I da prikrije da državnu politiku Crne Gore upravo sprovodi Mandić i koalicija ,,Za budućnost Crne Gore“.

Samo, nije ovdje problem u Mandiću i ljudima oko njega, koji ne kriju svoj politički vjeruju da je Crna Gora srpska država, neka vrsta Republike Srpske sa izlazom na more.

Problem je u ,,reformatorima“ koji to nisu. Pričom o političkom prosvjetljenju Mandića, predsjednik Milatović pokušava da kameleonski prikrije istinu o vlastitoj politici i viziji. Koja – ne postoji. Amfilohijevi apostoli i Vučićevi učenici, koji su došli na vlast u Crnoj Gori kao izvršioci volje imperijalnog Beograda i Crkve Srbije, teško mogu da iskoče iz šinjela u koji su svojevoljno upali.

E, to je vizija koja mora da uplaši.