Ruski režim sprovodi globalnu strategiju koja podsjeća na sovjetsku eru. Njegov cilj je da podijeli, oslabi i porazi zapadni savez. Ali ovoga puta Moskva ne promovira komunističko preuzimanje vlasti kao na Kubi, Vijetnamu, Angoli ili Afganistanu, već podstiče sukobe u nekoliko regiona, uključujući Bliski istok, Južnu Ameriku i Zapadni Balkan, poručio je američki stručnjak za Zapadni Balkan Janusz Bugajski.

-Ubrzano nastojanje Rusije da rasplamsa regionalne sukobe pokazuje njen strah od gubitka rata u Ukrajini. Moskva pokušava da sakrije svoje ratne gubitke: američki zvaničnici procjenjuju da je skoro polovina ruskih konvencionalnih snaga ubijena ili onesposobljena, a velike količine vojne opreme su uništene. Iako Moskva mobilizira sve više regruta, oni su slabo obučeni i gubici počinju da utiču na javno protivljenje ratu u Rusiji. Ukrajinski prodor sa neophodnim NATO oružjem dugog dometa u jednom od okupiranih regiona imao bi razoran uticaj na ruski moral i sposobnosti.

Podsticanjem sukoba u drugim zemljama, Moskva ima za cilj da smanji zapadnu vojnu podršku Kijevu, odvrati kreatore politike u Washingtonu novim krizama i pomogne u jačanju antizapadnih vlada. Najnoviji sukob se raspiruje između Venecuele i Gvajane jer je socijalistička vlada Nikolasa Madura u Karakasu jedan od rijetkih Putinovih saveznika. Maduro pokušava da prikrije neuspjehe svog režima i osiromašenje venecuelanskog naroda polaganjem prava na region Esekibo u Gvajani bogatim resursima. Vojni upad će vjerovatno uključiti američke snage, pošto Washington ima odbrambene sporazume sa Gvajanom.

Hamasov napad na Izrael i rat koji je u toku u Gazi očigledno su korisni Moskvi. To skreće pažnju SAD-a sa podrške Ukrajini, povećava regionalne tenzije širom Bliskog istoka i jača ulogu Irana – najvažnijeg partnera Moskve u regionu. SAD se takođe suočavaju sa međunarodnom osudom jer podržavaju odmazdu Izraela protiv Gaze kako bi eliminirale terorističku prijetnju, dok Rusija može da se predstavlja kao branilac arapskih i muslimanskih naroda.

Moskva također pokušava da izazove oružani sukob na Zapadnom Balkanu. Ona je više puta pokušavala da gurne Srbiju u vojnu konfrontaciju na Kosovu i izgleda nezadovoljna Vučićem zbog njegovog očiglednog straha od NATO-a. Strpljenje Kremlja sa Dodikom u dijelu zemlje pod kontrolom bosanskih Srba također je možda na izmaku. Uprkos svim prijetnjama, Dodik nije uspio da RS proglasi nezavisnom državom niti da traži ujedinjenje sa Srbijom. Putinovi srpski proksiji trebalo je da se ugledaju na presedan aneksije Krima i Donbasa, ali to nisu učinili. Kao rezultat toga, Moskva bi mogla da preduzme direktnije akcije ili da radi preko alternativnih radikalnih zastupnika kako bi pokrenula novi balkanski rat.

U Centralnoj Aziji, Južnom Kavkazu ili mnogim dijelovima Afrike, gdje Francuska i Britanija još uvijek održavaju bliske postkolonijalne odnose, postoji nekoliko drugih uzavrelih sporova oko granica, manjina i resursa koje Moskva može da iskoristi. Iako se mnogo govorilo o kineskom napadu na Tajvan, Peking nije dužan Moskvi i vidi Rusiju prvenstveno kao korisnog mlađeg partnera. Vjerovatnoća invazije na Tajvan zavisi od toga kako kineski zvaničnici procjenjuju ishod rata u Ukrajini i da li će zaključiti da su SAD preslabe, neodlučne i isuviše tanke da bi vojno intervenirale u korist Tajvana.

Rusija bi takođe mogla da pokuša da raspiruje sukob na Korejskom poluotoku. Severnokorejska invazija na Južnu Koreju bi bila dobrodošla u Kremlju jer bi otvorila još jedan važan ratni front za Sjedinjene Države. Ipak, sa američkim snagama koje su već prisutne u Južnoj Koreji i značajnim pojačanjima koja bi mogla da zbrišu veći dio severnokorejske vojske, malo je vjerovatno da bi vrhovni vođa u Pjongjangu izvršio samoubistvo. Ipak, rastuće tenzije služe interesima Kremlja čak i bez otvorenog rata.

Vrijeme je da Washington odgovori na globalnu strategiju Moskve, ne samo tako što će osigurati da Ukrajina pobijedi u ratu protjerujući sve ruske okupatore, već i demonstrirajući da granice Rusije nisu sigurne i da njeni teritorijalni posjedi nisu trajni. Umjesto da se jednostavno obuzdaju požari koje Moskva pomaže u rasplamsavanju širom svijeta, bilo bi daleko efikasnije da se osigura da piromana zaokupi mogućnost da zapali sopstvenu kuću, upozorava Bugajski.