Nije dobro generalizirati. Odnosi nekih država su jako dobri, ali su drugih vrlo loši, slobodno mogu reći, najgori od 2000-te godine. Hrvatska ima izvrsne odnose sa Slovenijom, Makedonijom i Kosovom. Odnosi sa Crnom Gorom su također dobri. Sa Bosnom i Hercegovinom su ambivalentni – postoje vrlo dobri aspekti naših odnosa, ali i povremene čarke vodećih političara. Rekao bih, one ipak nisu takve da bismo rekli da su odnosi loši. Na žalost, odnosi sa Srbijom nisu dobri, kaže u intervjuu za Danas Ivo Josipović, bivši predsjednik Hrvatske, komentarišući odnose između država bivše Jugoslavije.

On objašnjava da su ti odnosi opterećeni različitim narativima o prošlosti i nacionalizmom, kao i brojnim otvorenim pitanjima i zloupotrebom međudržavnih odnosa za potrebe domaće politike.

„Mediji i političari, posebno u Srbiji, poneki i u Hrvatskoj, stalno dolijevaju ulje na vatru. Srbija ima probleme i u odnosima sa BiH i Crnom Gorom, a o Kosovu da i ne govorim. Rekao bih, odnosi Srbije i Kosova su najkompliciraniji i potencijalno vrlo opasni za mir i sigurnost“, kaže Josipović.

Ima li želje i mogućnosti da se odnosi dvije zemlje poboljšaju?

Mislim da, unatoč možda nekada gorim odnosima nakon dvijetisućite, ima mogućnosti za poboljšanje. Tome sigurno ne pridonose česti nacionalistički ispadi, glorifikacija ustaša i četnika, huškaški narativi o ratovima u prošlom stoljeću. Posebnu odgovornost nose oni političari provocirajući sukobe grade političku platformu za unutarnju politiku. Ipak, postoje i razlozi za optimizam. Odnosi Hrvatske i Srbije, mimo državnih svađa, posebno kada govorimo o suradnji gospodarstvenika, kulturnoj suradnji, turizmu, pa i privatnim odnosima građana pokazuju da može biti drukčije. Čak i na sportskim terenima gdje znaju prevladati niske strasti, ima i utakmica, poput zadnje košarkaške Zadra i Partizana, koje mogu biti uzor sportskog i prijateljskog ponašanja.

Nedavno su bili izbori u Srbiji, koji su, prema domaćim i međunarodnim institucijama i udruženjima, bili neregularni. Opozicija danima protestuje ispred RIK tvrdeći da je Srpska napredna stranka „uvezla“ birače iz BIH. Kada pogledamo sve to, kakvo je vaše viđenje čitave situacije i šta se može očekivati?

Nije moje da sudim o izborima u Srbiji, to je pitanje koje moraju riješiti nezadovoljni građani i vlast u Srbiji. Ako se može reći da ne iznenađuje negativna reakcija oporbe, mi koji promatramo sa strane, iznenađuju brojne primjedbe međunarodnih promatrača. Ako je i dio tih primjedbi na regularnost i demokratičnost izbora točan, može se očekivati nastavak protesta i destabilizacija političke scene i društva u cjelini. To svakako nije dobro i najbolje bi bilo da vlast učini sve da sanira moguće povrede izbornog procesa. Povjerenje građana u izborne rezultate ključno je za stabilnost svake države. Demokratski standardi su za Srbiju bitni i kada je riječ o njenoj ambiciji da uđe u EU.

Zaslužuje li Srbija da postane dio EU i šta je to što je najviše koči?

Pitanje, možda nije najbolje formulirano. Ima puno uvjeta koje Srbija treba ispuniti da bi ušla u EU, kako onih političkih, tako i onih koji se odnose na konkretne reforme u pravnom i ekonomskom sustavu. Srbija će sama izabrati svoj put i siguran sam da može ispuniti sve uvjete. Osobno, mislim da je za Srbiju članstvo u EU pravi put i da treba ustrajati na njemu. Primjer Hrvatske pokazuje koliko je važno jedinstvo i odlučnost da se ispune ne uvijek jednostavni uvjeti za članstvo. Ali, napor se isplati, i ekonomski i politički. Zato danas hrvatski građani podržavaju EU više nego u vremenu kada smo radili na pristupanju. Mislim da su najveći problemi Srbije odnosi s Kosovom. Bez razrješenja tih odnosa teško može biti primljena u članstvo EU. Nije riječ samo o sigurnosnom aspektu odnosa Srbije i Kosova, već i o tome da Europa strateški vidi sve zemlje tzv. Zapadnog Balkana u EU i sigurno neće dovesti do situacije u kojoj bi neka od novih članica blokirala ulazak drugih država. Znam i razumijem, za Srbiju je odnos prema Kosovu teško političko i emotivno pitanje. Ali, siguran sam, onog političara koji smogne snage razriješiti te odnose, Srbija će u narednim desetljećima, nakon otpora i negodovanja, slaviti kao velikog i važnog vođu.

Kako vidite odnos na relaciji Zoran Milanović – Andrej Plenković?

Mislim da je svima vidljivo da su ti odnosi jako loši, bez obzira što je zadnjih dana nastupilo svojevrsno blagdansko primirje. Ustavna je dužnost premijera i predsjednika da surađuju i mislim da bi o tome dva naša vodeća dužnosnika i političara morali voditi računa. Nije riječ samo o lošoj „klimi“ koju generiraju njihove neodmjerene rasprave, već i o realnim problemima u funkcioniranju države. Ipak, riječ je o iskusnim političarima i ne vjerujem da bi u nekoj ozbiljnoj, „stani-pani“ situaciji, vlastite političke taštine stavili ispred interesa države.

Na tlu EU sve više jača desnica. Mislite li da je to razlog za strah, imajući u vidu rat u Ukrajini i na Bliskom istoku, kao i eventualni porast migracija sa Bliskog istoka?

Svaki ekstremizam ugrožava demokratske vrijednosti koje su se u Europi mukotrpno gradile nakon Drugog svjetskog rata. Demokracija se ne bi smjela bojati ekstremizma, već mu odlučno parirati. Porast migracija je pokazao slabosti europske, i ne samo njene politike. Nije lako naći kompromis humanog pristupa da se nesretnim ljudima koji bježe od rata i bijede pruži utočište, i nužnog opreza da se spriječi dolazak ekstremista. Nije pronađena prava mjera. U svemu, nedostajala je politika primjerene adaptacije ljudi iz drukčijih kultura u europsko društvo. Getoizacija migranata u nekim velikim europskim gradovima bila je strašna pogreška.