Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Zašto nas ministar Krapović svađa sa Hrvatskom, NATO partnerom i regionalno najvažnijom zemljom za proces EU integracija Crne Gore?

Pitanje je retoričko, dakle odgovor je očit.

Zato što su ministar Krapović, njegova stranka i njegova vlada javno za NATO i EU, a intimno za Rusiju i savez sa Srbijom.

I zato što je ministra Krapovića odabralo da bude ventil.

Ova vlast je, naime, hermetički zatvoreni lonac u kojem ključa. I oni su ljudi, i oni moraju neđe da izduše.

Treba imati empatije: treba imati ljubavi prema bližnjem svom, što rekao onaj na čijem stradanju crkva mlati pare i leži na blagu evo već dvije hiljade godina. Pođite od sebe. Sjetite se kako je teško trpjeti kad ti se pripiša. A sad zamislite kako je teško njima. Zamislite da – neko 10, neko 20 a neko i 30 godina – svaku noć liježeš sa mišlju kako ćeš, kad osvojiš vlast, Crnu Goru izvesti iz NATO, poništiti priznanje Kosova, prekinuti EU integracije pa Crnu Goru integrisati sa Srbijom i Republikom Srpskom. Trpiš ono što vidiš kao nepravdu ali misliš: kad mi zajašemo, sve ćemo promijeniti.

Tako govoriš ljudima, svojim biračima i sa njima svaki dan proklinješ Đukanovića. Onda napokon dođeš na vlast. I šta bude? Nastaviš da trpiš, brate. Prisiljen si da vodiš u zrno istu politiku kao Đukanović. Prisiljen si da slažeš sve svoje birače i da im, ne bi li primirio njihov bijes, izmisliš nova preduzeća i nove poslove u javnom sektoru, dok im u potaji, da niko ne čuje, govoriš: još samo malo se strpite. Prisiljen si da svaki dan lažeš da si za EU i NATO; da te fotografišu sa kosovskim zvaničnicima; da se zaklinješ da si protiv Rusije, kojoj ne skidaš sankcije, iako si tvrdo obećao da hoćeš. Kad primaš instrukcije u američkoj ambasadi, najradije bi ih sve poslao u pizdu materinu i zapalio im onu krpu od zastave – ali što ćeš, klimaš glavom, slušaš i trpiš.

Nije to lako. Velika je muka sjela na te ljude. Što rekao odlični srpski black metal band „Gavranovi“ u „Crni ep: Pjevanija prva“: „ako nijesi to što jesi, što si onda, ko si, đe si“. Nije to ni zdravo, takav život u laži, pretvaranju i trpljenju. Od toga može da se, ne dao Bog nikome, dobije i ono najgore.

Tako da, što se ministra Krapovića tiče: puštite čoeka, nek se olakša, ne može ni od dovijeka trpjeti, nije ni on Boga kršima gađao.

Vladajućima inherentni, jaki nacionalizam ključa u loncu. S vremena na vrijeme moraju otvoriti ventil. Kao čovjek koji je prisiljen da prne u prostoriji punoj svijeta, i oni s vremena na vrijeme moraju ispustiti bazdne gasove svoga nacionalizma. Malo prema Bošnjacima, malo prema Hrvatima – ni jedni ni drugi, uostalom, nisu pristali da uđu u njihovu vladu pod evropejskim maskama. Albanci jesu i zato su – no samo zasad – pošteđeni.

To je prvo. Ili možda drugo. Jer prvo bi moglo biti i to da Krapović, naizgled bespotrebno se koškajući sa Hrvatskom, objektivno postavlja balvane na takozvani „evropski put Crne Gore“, i tako djeluje u akcionom jedinstvu sa Beogradom. Od bilborda po Budvi i Boki koji prisvajaju hrvatsku kulturnu baštinu do Krapovića: nije incident, nego plan. Što je već nivo praktičnoga hibridnoga rata čija je Crna Gora, ako neko nije primijetio, već godinama meta: jer ova nas vlast neće – niti je ikada imala namjeru – uvesti u EU, ali će nas, ako sve bude kako su isplanirali, zato izvesti iz NATO, čim nam istekne prvi ugovor.

Posebna je, pak, priča (pod)etička ravan onoga što Krapović radi.

Kao što je opštepoznato, nije Crna Gora 1991. napala Hrvatsku, nego je bilo obratno. Nije crnogorska velikosrpska vojska opljačkala i spalila Konavle i bombardovala Dubrovnik, nego je hrvatska vojska srušila Perast i projektilima gađala Herceg Novi i Kotor. Nije oprema sa Ćilipa završila na tivatskom aerodromu, nego je bilo obratno. Nisu se crnogorski rezervisti slikali sa gaćama Tereze Kesovije, nego su hrvatski vojnici mahali gaćama Vlada Georgieva, a jedan od njih vikao: komandire, šta ide naprijed, žuto ili smeđe?

Žuto.