Dragutin Topić bio je srpski skakač u vis i bivši svjetski juniorski rekorder sa skokom 2.37 metara na Evropskom juniorskom prvenstvu u bugarskom Plovdivu 1990. godine. Na velikoj se sceni pojavio samo godinu dana ranije u Varaždinu, a ranije spomenutim skokom najavio je veliku karijeru.

A nakon obaranja svjetskog juniorskog rekorda otišao je u Hrvatsku i namjeravao je opušteno odraditi jedno takmičenje. Još umoran od skokova u Plovdivu stigao je Topić na Evropsko prvenstvo u Split, ali kada je na svečanom otvaranju vidio kakva je publika, zainatio se i odlučio uzeti novo zlato, piše Dnevno.hr.

“Bilo je to neko drugo, čudno vrijeme. Atmosfera na Poljudu na svečanom otvaranju, ne mogu reći da je bila katastrofalna, ali je bila riječ o promociji HDZ-a, a ne svečanom otvaranju. Tamo su došli i stranački obilježeni ljudi i zviždali reprezentaciji Jugoslavije kojoj smo pripadali i Zajednici nezavisnih zemalja kako se zvao Sovjetski savez nakon raspada”, prisjetio se danas 52-godišnji Topić u podcastu ‘Alesto’.

 Prepoznatljiva proslava

Na kraju je Topić trijumfirao sa skokom od 2.34 metara ispred Alekseja Jemelina iz Sovjetskog saveza i nakon dodjele medalja svirala je jugoslavenska himna ‘Hej, Slaveni’. “Nije mi baš bilo nešto do skakanja, već sam bio iscrpljen od Svjetskog prvenstva i fizički i mentalno, ali tu se rodilo nešto novo, probudio se u meni kao neki inat, neka žica da mi nije to u redu i odlučio sam pobijediti”, prisjeća se Topić.

A dan nakon otvaranja na stadionu je publika bila u potpuno drugačijem sastavu: “Tada je publika bila predivna, 50.000 ljudi koji su došli gledati i uživati u sportu. Imali smo apsolutnu podršku, neću zaboraviti taj frenetičan aplauz. To ostaje cijeli život.”

A nakon pobjedničkog skoka proslavio je na prepoznatljiv način, vađenjem ‘katane’. Pune 34 godine kasnije objasnio je pozadinu proslave.

“Ta katana je bila neki sastavni dio mog rituala, neuobičajeni način proslave. Većinu načina za proslave sam sam izmislio i kasnije su bile samo moje loše kopije. A ta katana, čitao sam na nagovor trenera neku knjigu o posljednjem japanskom samuraju i nekako je samo iz mene izašlo, kao da siječem neku nevidljivu barijeru i po tome sam ostao upamćen”, zaključio je osvajač evropskog zlata iz Splita 1990. godine.