Piše: Alija BEHRAM

Surovo hladnog, sunčanog prijepodneva 28. januara 1994.godine u kome je vlast na hrvatskoj strani Grada Mostara čvrsto obećala mostarskoj posadi UNHCR-a i ekipi italijanske tv kuće RAI UNO da u miru mogu posjetiti ratnu bolnicu i naselja na istočnoj strani Neretve i uraditi reportažu za svoju matičnu kuću, sa položaja HVO ipak je ispaljena granata. Neočekivani projektil u naoko mirnom mostarskom jutru u dvorištu stambenog kvarta u Titovoj ulici kraj broja 82B, ubila je trojicu italijanskih reportera: Marca Luchettija, Daria D’Angela i Alessandra Sašu Ota, dok je njihov vodič i prevoditeljica, Mostarka Vesna Efendić, ranjena…

Trideset godina poslije, Vesna Efendić govori o tom tragičnom događaju.

"Kad god prođem dvorištem gradskog naselja u Ulici Maršala Tita, na broju 82B, u mom Mostaru, obavezno stanem ispred spomen ploče na kojoj su ispisana imena trojice italijanskih novinara ugledne tv kuće RAI UNO, Maria, Daria i Alessandra. Uvijek sam ih smatrala mojim dragim prijateljima, i dok budem živa – uvijek će tako biti. I kad god zastanem kraj tog ulaza, u Titovoj, na broju 82B, pomišljam o sudbini od koje kao da niko ne može pobjeći. I uvijek lebdi jedno te isto pitanje: kako to da su njih trojica trebala poginuti, a ja – u tom času njihova prevoditeljica i saradnicima reporterskog tima RAI u poslu s kojim su tog 28.januara 1994.godine došli na istočnu obalu Neretve, s tek nekoliko gelera u tijelu, ipak, ostanem u životu…"

Ovako svoje svjedočanstvo o pogibiji trojice italijanskih novinara – Marca Luchettija, Daria D’Angela i Alessandra Saše Ota, započinje Vesna Efendić.

One opake zime 1994.godine, Vesna je bila mlada reporterka i saradnica onog časnog i ponosnog tima ratne Redakcije Radio Mostara, u kome sam – tada službeno kao profesonalni reporter sarajevskog “Oslobođenja”, i sam bio dio novinarskog tima u grčevitom, inađijskom opiranju agresiji i opsadi nad Mostarom, nastojeći da govorimo glasno i svijetu šaljemo istinu o stradanju kraj Neretve. Sjećam se dobro mlade koleginice Vesne Efendić iz tog surovog ratnog doba: ljepuškasta, nježna i krhka, još gotovo djevojčurak, sa onim neukrotivim a simpatičnim plavim kovrđžama, koja je kao i njena kolegica Maja Đelilović, zatim Siniša Jokić, Sanel Kajan, Dario Terzić i desetine drugih, mladih ljudi, sama došla u redakciju radija želeći da pomogne, da napravi i objavi vijesti o onome što gleda i čemu je kao žrtva okrutne i nemilosrdne opsade grada, srednjovjekovnog tipa, sa svakodnevnim ubitačnim granatiranjem stambenih naselja, svakodnevno svjedočila. Godinama iza rata, Vesnu sam sretao tek – s vremena na vrijeme, između dvije njene posjete Mostaru, sa dalekih destinacija svijeta gdje je boravila u timovima mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. Jednako je ljubazna i dotjerana, sa onim nemirnim plavim kovrđama koje njen smješak, na prvu, čine dopadljivim i dragim.

Po običaju, pozdravimo se i upitamo, onako u prolazu: “Kako si, kako je ovdje, a kako ide tebi u dalekom svijetu…” A svaki put, zapravo, silno želim da je pitam: kako to da se cijela priča o pogibiji trojice italijanskih žurnalista uopšte i može do kraja vjerno ispričati i dokumentirati bez učešća jednog-jedinog preživjelog svjedoka – Vesne Efendić. Kako to da ni u jednoj prilici, u svim proteklim godinama, kada se na mjestu pogibije italijanskih žurnalista, u mostarskoj Titovoj na broju 82B, prisjećamo tog bolnog i tragičnog događaja, među pozvanima nema jedinog i vjerodostojnog svjedoka, još i žrtve tog granatiranja, Vesne Efendić? Kako to da ni ekipi RAI UNO koja je i u proteklim danima boravila u Mostaru kako bi priredila reportažu sjećanja na svoje tragično nastradale kolege, nije palo na pamet da barem pokucaju na vrata Efendićevih? Ili da Vesnu, barem, kontaktiraju telefonskim putem, da se u reportaži čuje i njena riječ ? Na koncu, kako to da o Vesni Efendić nema pomena ni u službenoj obavijesti Italijanske ambasade u Sarajevu, kojom se svakog 28. januara najavljuje okupljanje i pomen na Maria, Alessandra i Daria? Zar time suštinski opis samog događaja nije barem okrnjen za pomen jedne osobe koja je bila dio istog reporterskog tima?

"Ja ne znam odgovor na pitanje zašto me ovim tragičnim povodom nikada niko nije pozivao, pa ni iz RAI UNO. Meni jeste zbog toga žao. Međutim, moje sjećanje je jednako živo, ja svaki 28. januar doživljavam kao svoj drugi rođendan. Kad se god nađem u tom dvorištu ja razmišljam o pogibiji kolega novinara, o svom ranjavanju i sudbini od koje niko od nas ne može pobjeći. Možda vrijeme čini svoje, možda ljudi, jednostavno, zaboravljaju... Hvala Ti što si me se sjetio…", odgovara Vesna Efendić.

Tog tragičnog dana, 28. januara 1994.godine, u zgradi ratnog Predsjedništva Mostara Vesna je pozvana na razgovor sa predstavnicima UNHCR-a o eventualnom povremenom angažmanu u funkciji prevodioca za potrebe UNHCR. UNHCR je tada namjeravao da u Mostaru, na istočnoj strani grada, otvori mali terenski ured. Predstavnici UNHCR-a su stigli iz ureda u Međugorju i tada su na istočnu stranu Mostara doveli tri novinara RAI UNO.

“Mislim da je to bila prva posjeta neke TV kuće istočnom Mostaru, nakon dužeg perioda rata. S obzirom da sam ja tada radila na Ratnom studiju, predstavnci UNHCR-a su me su zamolili da novinare iz Italije odvedem do Ratne bolnice, zatim u posjetu Ratnom studiju. Mario, Alessandro i Dario željeli su zabilježiti i prenijeti svijetu poruku o stradanjima stanovnika Mostara i to kroz snimanje ulica, objekata, kroz razgovore sa ljudima i životu pod opsadom uz stalna granatiranja civilnih naselja. Prva posjeta je bila u Ratnom studiju Mostar, a potom Ratnoj bolnici... Predložila sam im da razgovaraju i sa stanarima zgrade u Titovoj, na broju 82B, koji su zbog opasnosti od stalnih snajperisanja i granatiranja, umjesto u svojim stanovima, život morali organizovati u kolektivnoj zajednici, u podrumima istog stambenog objekta. Na žalost, nesreća je bila uzrok što do razgovora sa tim građanima nikada nije došlo...", sjeća se Vesna.

Nakon posjete Ratnoj bolnici, vozač UNHCR-a dovezao je ekipu u dvorište ispred ulaza u sklonište...

“Dvorište je bilo pusto, osim jednog dječaka, nalazio se nekoliko metara od ulaza u sklonište, na broju Titova B82. Mislim da nije prošlo ni par minuta nakon što smo stigli, kad sam čula eksploziju granate... Meni se od detonacije činilo kao da odjekuje njih nekoliko u nizu. Sjećam se da sam viknula dječaku da bježi u skonište i on je otrčao... Nekoliko trenutaka nakon toga granata je pala samo par metara od Maria, Daria, Alessandra i mene...

...Sjećam se da u jednom trenutku više nisam ništa čula. Silina eksplozije je bila zastrašujuća i zaglušujuća... Vidjela sam samo oblak sive prašine i kao neko treptanje u vazduhu... Padali su, vjerovatno, i dijelići granate, zemlje, prštali su ubitačni komadići željeza i betona svuda oko nas. U magnovenju sam potrčala prema skloništu, i u tom trenutku vidjela samo jednog od trojice novinara kako leži na zemlji... Sve je i dalje bilo u oblaku sive prašine, bez kretanja i zvuka... U momentu kad sam bila na vratima skloništa stanar iz istog objekta, Ibro Buljina, je već otvarao vrata i neki drugi ljudi su ga slijedili... Sve je bilo kao u nekom vakuumu... Sveli su me u podrum, i neko me polegao na pod da pregledaju da li sam ranjena... Bilo je krvi i našli su par rana od gelera po nogama... Pitala sam odmah za italijanske novinare, na što sam dobila šokantan odgovor. Na žalost, nisu preživjeli... Neko mi je tada rekao: "Vesna imala si sreću, današnji datum slavi kao drugi rođendan".... Vozač UNHCR-a me je odvezao u Ratnu bolicu, i nakom pregleda i saniranja povreda, koje nisu bile velike, otišla sam kući... U bolnici mi je neko dao papuče, jer svoje čizme više nisam mogla obući... Najveći od tri gelera koja su me ranila je izvađen nekolik dana nakon tragedije, a dva manja u nozi nosim i dan danas....."

Vesna Efendić kaže kako se dugo vremena teško nosila sa tragičnim slikama događaja, u kome je samo sticajem čudesnih okolnosti ostala u životu. Pogibije novinarskih kolega, sjećaće se dok bude živa. Rekonstrukcija događaja nešto kasnije je pokazala da je – uprkos tome što su italijanski snimatelj i dvojica novinara imali čak i zaštitne prsluke, kiša gelera bila toliko snažna i surovo ubitačna. Većina gelera završila je u njihovim tijelima, dok je samo sretna okolnost što su djelićima sekunde ranije prema skloništu, ispred trojice reportera, potrčali dječak i prevoditeljica Vesna Efendić, pa ih detonacija nije pokosila i ubila. Kolege iz Ratnog studija Radio Mostara, a toga se sjeća i Vesna, kažu da je nedugo nakon tragedije u redakciju mostarskjog Radija došla nova ekipa reportera RAI UNO kako bi napravila reportaža o tom tragičnom događaju. Vesna se još živo sjeća da se susrela i razgovarala sa njima…

Mediji nikada nisu saznali šta je učinila lokalna vlast i nadležno pravosuđe da se istraži ovaj okrutni, potpuno nepotrebni, nemilosrdni čin bombardovanja sa položaja HVO u mirno prijepodne 28. januara 1994. godine kada su tadašnje vlasti HDZ-HVO na hrvatskoj strani Mostara ekipi UNHCR-a i novinarskoj ekipi RAI UNO čvrsto obećali da na istočnoj strani grada u miru mogu obaviti svoj reporterski zadatak i da mogu biti sigurni da granatiranja neće biti... Ali, kao i u nebrojeno sličnih slučajeva, kantonalno i državno pravosuđe je ove događaje – najblaže rečeno, odćutalo a istrage zadržalo u zaboravljenim, prašnjavim fijokama. Mostarci koji drže do mira, časti i istine, ne zaboravljaju hrabar čin i neusporedivu žrtvu novinarske ekipe RAI UNO.

Pod naslovom „Mostar ne zaboravlja prijatelje“, njima je – posthumno, kao i redakciji RAI UNO, u ljeto 2016. godine, u znaku obilježavanja godišnjice obnove Starog mosta, Centar za mir i multietničku saradnju dodijelio svoje međunarodno priznanje Mostar Peace Connection. U ambijentu historijske jezgre Mostara, kraj Starog mosta, nagradu je u ime porodica poginulih žurnalista Marija Luchettija, Daria D’Angela i Alessandra Saše Ota, kao i redakcije RAI UNO, iz ruku osnivača i direktora Centra za mir, Safeta Oručevića, preuzeo tadašnji ambasador Republike Italije u BiH, gospodin Ruggero Corrias. I Oručević i Corrias su se tada složili da Luchetta, Ota i D’Angelo predstavljaju simbole najboljeg što predstavlja časna profesija novinarstva i hrabrost izvještavanja iz zemlje u kojoj se događao rat. Željeli su samo obaviti svoju dužnost da ispričaju priču o istinskom životu ljudi zatočenih u nesreći opsade, neimaštine, i svakodnevnih pogibija. Hrabra i profesionalna novinarska zadaća trojice italijanskih kolega novinara ostaće zauvijek upisana u dnevnik, u srca i u memoriju Mostaraca. I Vesna Efendić pamtiće svaku sliku tog tragičnog događaja dok bude živa...