"Nacionalizam je posljednje utočište hulja", kultna je rečenica Samuela Johnsona koja se odavno može primijeniti i na područja u kojima živimo.

Stoga nije zgoreg podsjetiti kako mantre koje politički lideri u BiH izgovaraju svakoga dana služe samo još većem produbljavanju nacionalnih podjela kako bi se održali na vlasti.

Jedna takva mantra je i ona o Mostaru kao stolnom gradu Hrvata.

Naša današnja priča vraća vas u Hercegovinu, u doba prvog popisa stanovništva.

Osmanlije su u svojim osvajačkim pohodima koristile taktiku koja je za cilj imala slabljenje odbrambene i ekonomske snage protivnika. Jurišni odredi, tzv. akindžije, provaljivali su na područja pustošeći i pljačkajući sela i odvodeći narod u ropstvo.

U takvim prilikama, narod je bježao u sigurnije krajeve, gdje je opasnost od neprijatelja bila manja ili je nikako nije bilo.

Posljedice osmanskih osvajanja i bježanja stanovništva bila su pusta i razrušena sela te napuštena i neobrađena zemlja. Izuzetak nije bila ni Hercegovina, koja je i prije konačnog pada 1482. godine bila u velikoj mjeri opustošena i razrušena, a stanovništvo izbjeglo. Do 1475. najveći dio Hercegovine bio je osvojen, a ranije osvojena područja, koja su bila organizirana u vilajet Hersek, od 1470. godine organizirana su u zasebnu administrativnu jedinicu - sandžak.

Naime, dolaskom Osmanlija u naše krajeve sredinom 15. stoljeća primat glavnog grada pokrajine, koji je do tada držao Blagaj, postepeno preuzima naselje na Neretvi u kome su Turci zatekli jedan lančani most preko kojeg se sa strahom prelazilo na drugu stranu.

Prema popisu sandžaka vilajeta Hercegovina pod rukovođenjem Mevlana Mujudina, poznatijeg pod imenom Vildan, koji su novi osvajači napravili između 1475. i 1477. godine, uočljivo je da je tadašnji Pazar Mostar, nešto ranije 1468. godine kao Bazar koprulu hisar – Trg tvrđave sa mostom) imao dvadeset porodica i jednog neoženjenog stanovnika.

Turci su u naselju Pazar Mostar zatekli nemuslimansko stanovništvo koje su sačinjavali: Radoje sin Vukašina, Vitas sin Ivke, Radić sin Radohne, Radovan sin Radoja, Ruško sin Radojina, Vukić sin Uška, Radoje sin Uška, Cvetko sin Vukašina, Ivan sin Cvetka, Radoslav sin Radina, Radko sin Stepka, Božidar sin Radivoja, Ivak sin Radka, Radko sin Stepka, Milosav sin Vlaha, Vuk sin Pribila, Dragić sin Radina, Nenad sin Dubravca, Radojko sin Godca, Pavo sin Radovana i Radad sin Dobrivoja.

Nedvojbeno je da se među ovim mostarskim kršćanima nalazio i izvjestan broj bogumila.

O brojnosti pojedinih vjeroispovijesti tih Mostaraca teško je davati sud. U svakom slučaju, riječ je o prvim popisanim Mostarcima u historiji, onima koji su imali hrabrosti ostati na svojim ognjištima za vrijeme osmanlijske ekspanzije na Hercegovinu.

(SB)