Alen Muhić iz Goražda dijete je rođeno 1993. godine iz čina silovanja tokom rata u Bosni i Hercegovini. Njegova biološka majka je silovana 1992. godine u Foči, nakon čega je protjerana u Goražde gdje se i porodila, dva dana kasnije naputila sina i otišla put Sarajeva. Dobri ljudi, domar bolnice u kojoj je Alen rođen - Muharem usvojio je dječaka sa suprugom Advijom. Kada je napunio 10 godina saznao je bolnu istinu. 

O djeci rođenoj iz čina silovanja Muhić je ranije govorio i u UN-u, a sada je na društvenim mrežama podijelio kako je izgledao njegov susret s biološkim ocem - bosanskim Srbinom Radmilom Vukovićem.

Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:

"Još sam kao mali znao svoju životu priču i način na koji sam došao na ovaj svijet. Nikad se nisam ustručavao da pričam o tome niti mi je ikad iko mogao to da zabrani, ma koliko se trudili, nisu uspjeli.

Nakon što sam postao otac, nekoliko mjeseci poslije, dobio sam poziv od prijatelja da odemo na džumu (vjerski obred petkom) u Jeleč, na šta sam pristao, ali se nisam nadao ostatku dana koji se odvijao kao u magli i nevjerici (iako sam znao da se u blizini nalazi kuća Radmila Vukovića, biološkog oca koji je silovao u proteklom ratu moju biološku majku).

Nisam ni sanjao da ću pred samim početkom klanjanja džume-namaza upoznati čovjeka koji je rekao: 'Vidio sam ti oca maloprije'... Mislio sam u sebi, pa moj otac Muharem je na vikendici, gdje sam se kiselo nasmijao, već shvativši o kome govori, nije mi puno trebalo da mi se pokvari raspoloženje.

Ne znam kako sam klanjao, ne sjećam se ni kako sam abdest uzeo, ne sjećam se ni sedžde ni predavanja selama, jer su mi misli već odavno na drugu stranu otišle.

Nisam mogao obuzdati svoje emocije, te sam se odlučio na korak koji ću do kraja života pamtiti. Nakon završenog obreda, zamolio sam prijatelja da me odvuče do Rataja, sela u blizini Jeleča, na šta je pristao, vjerovatno je i znao razlog, ne znam, ali pred sami dolazak pred porodičnu kuću Radmila, rekao sam šta sam naumio, te sam čuo pitanje 'Jesi li siguran, Alene?'.

Ne sjećam se da sam išta odgovorio, samo sam ušao u avliju, gledao staru kuću koji je već istrošena od godina starosti i bez imalo ustručavanja, sa velikim pritiskom i željom, pokucao na vrata... Jednom, dva, tri puta ....

Odjedanput, čujem škripanje poda, koji je odzvanjao u mojoj glavi, otvaranje vrata ... Najednom, sebe starog 25 godina unaprijed... Gledam u sebe samog.. Muk....

- Izvoli?, pitao je on.
- Ja sam Alen Muhić. Tvoj...
Ne stigoh ni izgovoriti do kraja rečenicu, prekinuo me njegov glas - "Znam ko si..."
Tih par sekundi, trajale su kao vječnost...

- Možemo li popričati? - pitao sam drhtavim glasom, ali onako ponosno da ne primjeti da me strah, ne zbog njega, već moje reakcije...

'Uđi, ako želiš', ponudi mi onako domaćinski pomaknut na štok od vrata, raširene ruke, da uđem u kuću ...

Odbio sam, te popričasmo u 4 oka, ispred kuće, za betonskim stolom, cigaretom u ruci, o svemu. Lažima, istini, silovanju, suđenju... Lagao je, petljao, pokušao da spere ljagu sa svog imena..

Onako visok, krupan, guste kose, ogromnih ramena, stava, pravog muškog, sjedi ispred mene čovjek bez duše, čovjek koji je moj otac, koji je oslobođen za ratno silovanje, jer nije bilo dokaza...

Na kraju, DNK je pokazao da je moj biološki otac, mada nije ni bio potreban, oči ne lažu, ako laže komad papira... Iako je negirao i DNK i da je poznavao moju majku...

Za mene je ratni zločinac, komad sirovine, kriminalac, i ne samo on. Bilo ko, ko je radio takve stvari, ko je ubio nedužne, silovao, pljačkao... bez obzira na vjeru i naciju. Možda naš sud nije pravedan, ali Božiji jeste. I uvijek će biti...", napisao je u svojoj potresnoj objavi Alen Muhić.