Parlamentarni izbori 2000. godine donijele su prvu promjenu u mladoj hrvatskoj demokratiji. Nakon gotovo desetljetne vladavine HDZ-a, predvođenog tada već pokojnim prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom, na vlast je po prvi put stigla koalicija šest stranaka, predvođena SDP-om, a premijerom je postao Ivica Račan , piše Dnevno.hr.

Ova se politička lijeva orijentacija time vratila na važnu funkciju, gotovo istovjetnu onu kakvu je obnašao pred kraj Jugoslavije.

Njegova životna priča počinje današnjeg dana 1944. godine na neobičnom mjestu, u njemačkom koncentracijskom logoru Ebersbach. Ondje je njegova obitelj, otac Ivan i majka Marija, završila nakon što su oca uhvatili u konspiraciji s partizanima u logoru u Lici. Njegov je otac nacistima poslužio kao sudski tumač, a majku i malog Ivicu je neka Njemica izvukla i preselila kod svoje sestre u Dresden, koji je nedugo zatim doživio jedno od najtežih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.

Račani su iz svega izašli neokrznuti te su se vratili živjeti na farmi u Slavonskom Brodu . Ivica je sanjao o glumačkoj karijeri, no nije prošao na prijemnom ispitu Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Stoga je upisao Pravni fakultet, na kojem je i diplomirao 1970. godine. U politiku se uključio 1959. godine kad se priključio Savezu komunista, a dvije godine kasnije postao je član Partije.

Ključni potezi

Aktivnije će se politikom početi baviti u sedamdesetima , nedugo nakon Hrvatskog proljeća u kojem nije sudjelovao, ali zbog kojeg je osjećao nelagodu. Nije mu se vidio brutalan obračun vlasti s Maspokom u Hrvatskoj i liberalnim snagama u Srbiji. Ulaskom u Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske, započeo je njegov značajniji politički angažman, koji će u bivšoj državi doživjeti vrhunac tek krajem osamdesetih.

Od 1982. do 1986. godine, Račan radi kao direktor Političke škole Josip Broz Tito u Kumrovcu. Bio je i urednikom časopisa za društveno-politička istraživanja Kumrovečki zapisi. Potkraj 1989. godine postao je predsjednik predsjedništva Saveza komunista Hrvatske (SKH). Na toj je dužnosti godinu dana nasnije izveo dotad nezamisliv potez, izvevši hrvatsku delegaciju s Kongresa Saveza komunista Jugoslavije, čime je utro put raspada Jugoslavije.

Nedugo zatim, raspisao je prve slobodne i demokratske izbore na kojima njegova Socijaldemokratska partija, pravna sljednica SKH, osvaja svega 21 posto glasova . Račan nije pravio probleme te je mirno predao vlast HDZ-u . Mešutim, dogodio mu se odljev kadrova iz stranke. Po vlastitom priznanju, oko 70.000 nosilaca partijske knjižice je već do jeseni 1990. godine prešlo u HDZ . Nakon izjave o NDH kao ostvarenju težnje hrvatskog naroda, Račan je stranku pod vodstvom Franje Tuđmana nazvao “strankom opasnih namjera”.

Produžetak rata

Međutim, branitelji i dio političkih sudionika onog vremena spominju mu što je svega osam dana prije sazivanja Hrvatskog sabora, 23. svibnja 1990. godine, Savezni sekretarijat za narodnu obranu praktički pristao na razoružavanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske, čime je JNA praktički oduzela svoje oružje, a riječ je o 260.000 komada pješadijskog i artiljerijskog naoružanja, koje je Hrvatska tada imala. Komandant Sekretarijata narodne obrane, a time i Teritorijalne obrane bio je Ivica Račan.

Mnogi smatraju kako bi rat u Hrvatskoj trajao puno kraće da je oružje ostalo u vojarnama i skladištima , pogotovo stoga što je dio naoružanja podijeljen pobunjenim Srbima koji su u to vrijeme spremali balvan revoluciju.

Račan je do jeseni 1992. godine bio “politički mrtvac”. Osipanje kadrova iz stranke dovelo je do toga da je SDP na tim izborima jedva prešao izborni prag od pet posto. U razdoblju do 2000. godine, Račan se posvetio konsolidaciji stranke, ali i vlastitih ambicija. Jedan od ključnih poteza povukao je 1998. godine, kada je formirao oporbenu koaliciju s HSLS-om Dražena Budiše . Nakon Tuđmanove smrti, HDZ je bio na koljenima što je Račan iskoristio te postao premijerom.

"Odlučno možda"

Njegova vlada je imala veliki broj problema, jer se Račan trudio namiriti suprostavljene interese svih koalicijskih stranaka. Kao premijera, reći će kritičari, krasila ga je sporost u odlučivanju. Mnogi su mu se rugali poštapalicom: “Odlučno možda”. Zbog brojnih previranja, agresivnog HDZ-a, ali i loše kampanje, Račan gubi vlast već 2003. godine . Kružile su teorije kako SDP nije mogao niti bolje zbog unutarstranačkih sukoba, ali i da je Račan namjerno ostvario slab izborni rezultat kako bi se mogao pregrupisati.

Ipak, opozicija je glavni lider, koja je, po mišljenju mnogih, propustila srušiti Vladu Ive Sanader a, koja je već tada bila opterećena brojnim aferama. Je li to bilo zbog Račanove neodlučnosti, nikad nećemo doznati. Naime, Račan potkraj siječnja 2007. godine obznanjuje da će se privremeno povući iz politike zbog atipičnog tumora u ramenu . Na kraju se ispostavilo kako boluje od raka bubrega, zbog čega je 11. aprila te godine podnio ostavku na sve dužnosti unutar stranke.

Račan je 29. travnja 2007. godine preminuo u 63. godinu života. Iza sebe je ostavio sinove Ivanu i Zoranu te treću suprugu Dijanu Pleštinu. Prije nje bio je oženjen Agatom Račan s kojim je i dobio sinove . Drugi brak, s bibliotekarkom Jelenom Nenadić trajao je svega četiri godine, dok je Dijanom Pleštinom u braku bio od 1993. godine. Treba reći kako će Račan u očima mnogih zbog svojih poteza biti različito shvaćen, ali većina je složna kako je upravo on utro put prvim demokratskim procesima u Hrvatskoj.