U Domu mladih u Sarajevu jučer je upriličena izvedba simfonijske bajke Sergeja Prokofjeva „Peća i vuk“ u izvedbi muzičara Sarajevske filharmonije i glumca Marija Drmaća. Riječ je o događaju koji je održan pod pokroviteljstvom Općine Centar.

Naša stranka je na društvenim mrežama ovaj događaj najavila plakatom na kojem su glavni protagonisti bajke – mali Peća i zločesti vuk – prikazani u drugom planu. U krupnom planu sa plakata koji najavljuje predstavu smiješila su se lica Srđana Mandića, načelnika Općine Centar i Vedrana Tuce, direktora Sarajevske filharmonije.

U januaru ove godine, održan je koncert solista Sarajevske filharmonije. Iz kratkog izvještaja sa stranica Naše stranke na društvenim mrežama mogli smo saznati da je spomenuti koncert “oduševio publiku”. Objavu je pratila i prigodna ilustracija – zajednička fotografija direktora Filharmonije Vedrana Tuce i Johanna Sattlera. Nismo, dakle, u objavama Naše stranke koje su vezane za ovaj kulturni događaj imali priliku vidjeti soliste Filharmonije koji su oduševili publiku, dio oduševljene publike ili možda čak i neki video snimak koji bi nam dočarao atmosferu sa koncerta... Umjesto toga, Naša stranka nam je servirala direktora Vedrana i šefa Delegacije EU u BiH koji veselo gudi na violončelu.

Ovo su samo dva u nizu primjera partijskog svojatanja umjetnosti i kulture koji po sada već ustaljenom šablonu posljednjih mjeseci provodi Naša stranka, redovno „bombardujući“ pratioce na društvenim mrežama najavama i izvještajima o događajima javnih ustanova kulture koji se održavaju uz podršku Općine Centar i Vlade Kantona Sarajevo. Događajima koji su, dakle, podržani novcem iz kantonalnog i općinskog budžeta, da ne bude zabune. Jer kada vidite, recimo, Srđana Mandića na plakatu za dječiju predstavu, logično je da pomislite da je načelnik Centra batalio političku karijeru i u naletu kreativne inspiracije odlučio da postane glumac, ili možda da je tu predstavu lično finansirao vlastitim parama, a ne novcem koji su mu u tu svrhu omogućili građani Kantona Sarajevo.

Ovakvi pokušaji predstavljanja funkcionera stranaka koje čine vlast kao svojevrsnih mecena kulture i umjetnosti nezabilježeni su u novijoj historiji.

U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini rijetko smo imali kulturne mecene u pravom smislu te riječi, osobe koje vlastitim sredstvima ili svojim vezama u umjetničkom svijetu nesebično podržavaju razvoj kulture, umjetnosti, nauke, sporta... Najpoznatiji bosanskohercegovački vakif i filantrop, rahmetli Adil Zulfikarpašić, u naslijeđe Sarajevu i Bosni i Hercegovini ostavio je Bošnjački institut sa impresivnom bibliotečkom zbirkom, kolekcijom umjetnina koja sadrži oko 1.500 radova najznačajnijih umjetnika iz BiH i Evrope, orijentalno-islamskih rukopisa i drugih rariteta neprocjenjive vrijednosti. Za njegovog života u Bošnjačkom institutu upriličeno je na stotine kulturnih događaja – izložbi, promocija knjiga, koncerata, naučnih simpozija... Ni za jedan od tih događaja Adilu Zulfikarpašiću nije nikada palo na pamet da na plakat stavi svoju fotografiju, iako bi se takav nenadani ispad egoizma donekle i mogao opravdati činjenicom da je u sve to uložio svoj vlastiti novac, a ne budžetski, kao što to rade Srđan Mandić ili kantonalna Vlada.

Prošlog mjeseca u Međugorju je preminuo poznati hercegovački vinar i kulturni mecena Pero Buntić u čiju su mostarsku knjižaru „Ivo Andrić“ dolazili pisci iz cijelog regiona koji „nešto znače“ kako bi predstavili svoja djela i sa nekim finim svijetom popričali o onome što zovemo književnošću koja je, pored vina, bila Perina najveća ljubav. Peru Buntića ne samo da niste mogli vidjeti na nekom plakatu događaja koji su realizirani isključivo njegovim ličnim zalaganjem i trudom, već je i pristojno odbijao nas novinare i rijetko davao intervjue smatrajući, valjda, da nema razloga posebno isticati niti objašnjavati zbog čega radi sve to što je radio.

Danas, eto, imamo neke nove institucionalne kulturne mecene, poput Srđana Mandića i Vlade Kantona Sarajevo, koji čvrsto vjeruju da im se svaka uložena (budžetska) marka u kulturu mora i isplatiti - ako ništa, ono barem u vidu bestidne političke samopromocije na Instagramu, Twitteru i Facebooku i svojatanja javnih ustanova kulture koje su postojale i stvarale, nećete vjerovati, decenijama prije nego što su oni došli na vlast...

(M. Radević)