I da bude jasno: nema demokratije u Srbiji bez raskida sa fašistoidnom ideologijom nacionalizma. I nema Srbiji izlaska na zelenu granu dok se ne odrekne Miloševićeve zločinačke politike u prošlosti i Putinove u sadašnjosti

Kako objasniti činjenicu da je najbrutalniji ubica našeg doba, istovremeno najomiljeniji i najpopularniji političar u Srbiji i šta to govori o karakteru našeg društva? Svakako ništa dobro o vučićevskoj Srbiji, njenim vrijednostima, ali i svima nama koji u njoj živimo. I nije li taj hladnokrvni tiranin u intervjuu američkom opskurnom propagandisti rehabilitovao Hitlera, relativizacijom njegove odgovornosti za početak najveće globalne klanice – Drugog svjetskog rata. Staljingrad plače nad tom ironijom historije, piše historičar Milivoj Bešlin za Radar.

Ipak, cinični revizionista i optuženik za ratne zločine je u srpskom društvu više simbol i sindrom dubokih problema u kojima se ono nalazi. Prvi uzrok je očit: rusifikovani srpski nacionalizam, kao vladajuća ideologija, pojeo je naše društvo, uzeo nam, svojom totalitarnom i nasilničkom prirodom, građanske slobode i instalirao svojim autoritarnim karakterom još jednog iracionalnog autokratu.

I da ne bude iluzija, ukoliko se snaga te ideološke paradigme ne kastrira, svaki sljedeći autokrata bit će gori i po društvo razorniji od prethodnog. Odveć ironično bi bilo primjetiti da, možda, više nemamo demografskog potencijala da i region i sebe bacimo u novi krug pakla. Srbija 1990-ih (bez Kosova), imala je, prema relativno fer izvedenom popisu, oko 7,8 miliona ljudi. Današnja Srbija (bez zagrade) teško da doseže šest miliona ljudi, jer se na popisne manipulacije teško možemo osloniti.

Rečeno logikom najomiljenijeg ubice s početka ovog teksta: nema ljudi, nema problema. Ako pobije ili konvertuje sve Ukrajince, prestaje rat. Kada ubije Alekseja Navaljnog, prestaje da postoji opozicija u Rusiji i prestaje priča o najbogatijem i vjerovatno najkorumpiranijem svjetskom lideru današnjice.

Srbija do danas nije odredila strateški smjer kuda želi da ide. Razapeta između većinskih želja da bude ruski satelit i da igra ulogu balkanske Bjelorusije i realnosti da ne može ni mjesec dana da preživi bez evropskih para i investicija, sukobljena sa regionom, Srbija je pravi primjer države koja se dobrovoljno ili čistom glupošću stavila u ulogu tampon-zone.

Zaista, čemu toliko radovanje kada omiljeni ruski, a naš, političar pretvori predivni ukrajinski grad Marijupolj u prah i pepeo?

Nema sumnje da domaći kvislinzi u tome vide ispravnost pretvaranja Vukovara u našu Hirošimu. Uz to, nerijetko će Rusiji skloni teoretičari reći da je Ukrajina „tampon država“. Mimo definicija, za njih to znači vještačka tvorevina, privremena država, bez prava na postojanje, bez identiteta i sl. To isto misle, uostalom, i za Sjevernu Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i, naravno, Kosovo. Sjevernu Makedoniju su 1993. pokušali da podijele Milošević i grčki premijer Micotakis, ali ih je bugarski predsjednik Želev spriječio u tome. Bosnu i Hercegovinu od 1991. dijele sa hrvatskim nacionalistima. Malo vremena je proteklo od famozne salvete iz Karađorđeva do stvarnog rata. Kosovo je ključni ideolog velikosrpstva u 20. vijeku, Dobrica Ćosić, želio da podijeli sa Albanijom još 1960-ih godina. Crnu Goru ne bi dijelili, uzeli bi je cijelu. Sve ovo svakog dana možete videti kao sumasišavše planove u skoro svim režimskim medijima u Beogradu, ali i u moru (para)intelektualnih pamfleta.

Prema definicijama, tampon-država je manja zemlja koja se nalazi između dvije veće suparničke države ili dvije suprotstavljene sfere utjecaja. Teško biste Ukrajinu, teritorijalno veću od Njemačke i sa desetinama miliona žitelja, pri tome, sa jasno definisanom politikom i orijentacijom kuda želi da ide, mogli sabiti u definiciju tampon-države. A kako stoje stvari sa Srbijom? Teritorijalno jedna od manjih država Evrope, sa brojem stanovnika koliko predgrađe neke ozbiljnije metropole – Srbija do danas nije odredila strateški smjer kuda želi da ide. Razapeta između većinskih želja da bude ruski satelit i da igra ulogu balkanske Bjelorusije i realnosti da ne može ni mjesec dana da preživi bez evropskih para i investicija, sukobljena sa regionom, u stalnim pokušajima da svoj neophodni razvoj zameni za teritorijalnu ekspanziju na račun susjeda, Srbija je pravi primer države koja se dobrovoljno ili čistom glupošću stavila u ulogu tampon-zone.

Odustavši de facto od integracija u EU, u nesaglasju i preteći bezmalo svim susjedima, Vučićev režim je danas zasnovan na kontinuitetu sa Miloševićevom zločinačkom politikom iz prošlosti i na podršci Putinovom neofašističkom totalitarizmu u sadašnjosti. Ipak, uprkos tome, srpski autokrata uživa američku podršku. Pax americana 2024. na Zapadnom Balkanu veoma je različita od one iz 1990-ih godina. Danas ne postoje kao temelji ni demokratija, ni ljudska prava, ni građanske i medijske slobode, još manje pravna država i vladavina prava, za socijalnu pravdu u tom konceptu nikada nije bilo mjesta. Danas je to ogoljeni kolonijalni pragmatizam.

Skoro svi američki miljenici na Zapadnom Balkanu su simboli korupcije u svojim društvima. A vjerovatno jedini zapadnobalkanski političar čistih ruku na njihovom je nišanu. Ovaj destruktivni pristup poznat je i dugo primjenjivan prema Srednjoj i Južnoj Americi

Američki čovjek, pod brojnim hipotekama za međunarodnu korupciju i lažna svjedočenja – novi je crnogorski premijer.

Trampova ambasadorka u Podgorici je uspješno svarila i deklarisane ruske "olovne vojnike" u vladajućoj koaliciji. Američki čovjek sa upitnim legitimitetom je premijer u Sarajevu. Bahati visoki predstavnik s mukom je pročitao akt o državnom udaru (jednodnevnoj suspenziji Ustava) napisanom u američkoj ambasadi u Bosni i Hercegovini ne bi li se politički miljenici instalirali.

Ramina korumpirana stabilokratija neupitna je američka saveznica. Karte se postavljaju i u Sjevernoj Makedoniji. A nad cijelom američkom konstrukcijom u regionu bdi Vučić. Faktor mira i stabilnosti. Ostaje da se vidi koji od dvojice Hillovih miljenika će biti izvučen iz šešira da stane u cipele Ane Brnabić. Marko Đurić možda ima više šanse od Siniše Malog.

Biden-trumpovsku postavku na Balkanu, kojoj se najviše raduje ruska politika, jedino još, nepristajanjem na kolonijalne zahtjeve, remeti kosovski premijer Kurti.

U odnosu prema njemu, pada u vodu intelektualno nedorasli narativ izaslanika Escobara da je američki cilj eliminacija korupcije u regionu, a da će to samo po sebi eliminisati nacionalizam. Skoro svi američki miljenici na Zapadnom Balkanu su simboli korupcije u svojim društvima. A vjerovatno jedini zapadnobalkanski političar čistih ruku na njihovom je nišanu. Ovaj destruktivni pristup poznat je i dugo primjenjivan prema Srednjoj i Južnoj Americi.

Gdje je u svemu tome Srbija? Potkapacitiran za svoju ulogu globalnog lidera, u odsustvu američkog predsjednika, Blinken izražava ovih dana Vučiću "duboku zahvalnost" zbog potpore koju Srbija pruža Ukrajini. To znači da kontingenti srpskog oružja idu redovno za odbranu Ukrajine.

Paralelno – u Srbiji, od režima podstaknuta, teče najbrutalnija proruska propaganda i podrška agresorskoj vojsci. Kao rezultat toga imamo najveći broj naših građana među stranim dobrovoljcima u redovima agresorske vojske u Ukrajini.

Hoće li neko sabrati dva i dva? Srpskim oružjem u Ukrajini ubijaju se srpski građani otišli kao dobrovoljci da pomognu stvar agresora.

I dok Vučić udovoljava i ruskim i američkim interesima, izvlačeći političku korist za sebe, društvo od toga ima samo štetu. Treba li bolja definicija tampon-države?

I da bude jasno: nema demokratije u Srbiji bez raskida sa fašistoidnom ideologijom nacionalizma. I nema Srbiji izlaska na zelenu granu dok se ne odrekne Miloševićeve zločinačke politike u prošlosti i Putinove u sadašnjosti. A i ne mora! Nova izolacija ubrzaće negativne demografske trendove. Kad padnemo ispod četiri miliona, obistiniće se logika našeg omiljenog zlikovca – nema ljudi, nema problema!