Piše: SENAD AVDIĆ

Foto: Porodični album Sabrije Zulfikarpašića

Na jednoj od njegovih rijetkih fotografija snimljenoj prije nekoliko godina na Jadranu, vremešni Sabrija Zulfikarpašić nedoljivo liči na ostarjelog Jean Paul Belmonda, glumca koji je 60-ih i 70-ih godina obilježio francuski film i kulturu općenito. Uz jednu sitnu razliku: Sabrija je i u mladosti i do kraja života bio izrazito lijep i šarmantan čovjek, a kultni Babel samo šarmantan. Malo je koji filmski lik u 60-im godinama ostavio traga na globalnu omladinsku kulturu kao što je to učinio Belmondo u ulozi sitnog kriminalca Michela Poiccarda u remek djelu „Do posljednjeg daha“  Jean-Luc Godarda iz 1960 godine. Šezdesete godine, u kojima Sabrija Zulfikarpašić iz ralja tvrdog jugoslovenskog komunizma stiže u Pariz, bile su vrijeme novog francuskog filmskog talasa, vrijeme omladinskog revolucionarnog pokreta, borbe za oslobođenje Alžira od kolonijalizma, Jean Paul Sartrea i njegovog časopisa „Moderna vremena“, bile su to godine kada je Pariz bio kulturni, civilizacijski centar planete. U tom gradu svoje mjesto pod suncem, svjetlima velegrada, vidljivo i prestižno, izborio je mladić iz Sarajeva, ratno siroče. Kako, to ne znamo, a vrlo vjerovatno da to danas i (i za nas) nije pretjerano ni važno.

KUPIO „PALMU“ KUSTURICI?!

U medijskim spekulacijama posljednjih decenija često se naglašavala činjenica da Sabrija Zulfikarpašić status i reputaciju koju je stekao u Francuskoj treba zahvaliti bliskim rodbinskim vezama sa svojim amidžom Adilom Zulfikarpašićem, najpoznatijim, i što je još važnije - najbogatijim bosanskohercegovačkim emigrantom. U vrijeme kada je i za jednog i drugog čuo vrlo uzak krug ljudi u Jugoslaviji, njihova su imena u pojedinim beogradskim medijima (koji su tada još uvijek Emira Kusturicu doživljavali kao Bosanca i Sarajliju i nije ih oduševljavao njegov međunarodni uspjeh) dovođena u vezu, recimo, sa osvajanjem Zlatne palme filma „Otac na službenom putu“  na festivalu u Cannesu 1985. godine. Prema toj besmislenoj, provincijskoj  konstrukciji Adil je platio, a njegov bratić Sabrija svojim vezama izlobirao među članovima festivalskog žirija najveću filmsku nagradu u Cannesu.

Upitao sam Sabriju tokom našeg kafanskog razgovora koliko je na njegovu karijeru i život općenito utjecala pomoć, uključujući i financijsku, Adila Zulfikarpašića. Odgovorio je šturo i bez suvišnih obrazloženja: „Nije nimalo. Znalo je biti vremena kada sam ja bolje financijski stajao od Adila i kada sam  ja njemu pomagao“.

Prvi put mi se tada učinilo da Sabrija pretjeruje i gura sebe u prvi plan. Ako postoji nešto što nije bilo sporno kod Adila Zulfikarpašića, onda je to bilo njegovo ogromno bogatstvo. Boravio sam nekoliko dana u njegovoj kući i Institutu u Cirihu, pogledao samo dio kulturno-umjentičkog blaga koje je tamo pohranjeno i bio svjedok raskoši u vlasništvu Adila Zulfikarpašića. Neke moje kolege, sarajevski novinari koji su mu bili bliski, pričali su mi da je stari emigrant nakon povratka u Sarajevo 1990. godine na njihovo prilično nepristojno pitanje o svom stvarnom bogatstvu, posegnuo za džepom i tresnuo štednu knjižicu na stol. „Pogledajte slobodno“, kazao im je. Pogledali su i umalo se srušili sa stolica: u knjižici je stajalo da njen vlasnik raspolaže štednjom od skoro 170 miliona švajcarskih franaka. „A to je tek jedna od knjižica koje imam u raznim svjetskim bankama“, dotukao je Adil nepristojno znatiželjne novinare.

Mladen Šutej, doajen bosanskohercegovačke advokature, bio je u braku sa Eminom Bebom Šutej, rođenom Zulfikarpašić, koja je preminula prije šest godina. On i supruga često su bili gosti Adila Zulfikarpašića u Cirihu. Osnivač Bošnjačkog instituta imao je običaj da jednom godišnje za svoj rođendan sa suprugom Tanjom u Cirihu ugosti članove svoje familije iz svih dijelova svijeta. O odnosu Adila i Sabrije Zulfikarpašića danas 93-godišnji Šutej, još uvijek svježeg pamćenja i pronicljivog uma, kaže da je tokom godina stekao dojam da je od svih svojih rođaka Adil bio najbliži sa pariškim bonvivanom Sabrijom. Na moje pitanje da li je moguće da je mlađi Zulfikarpašić svojedobno pomagao svom amidži-multimilijuneru, Šutej kaže da je vjerovatno tačno ako sam to čuo od Sabrije: „Nisu Adilu poslovi u emigraciji uvijek cvjetali, imao je i on poslovnih promašaja i 'crnih rupa' u poslovanju, a koliko sam poznavao Sabriju, a to nije bilo previše, on nikada nije kuburio sa parama, a bio je galantan čovjek prema svima, pa kako ne bi bio prema Adilu. Zato ga je Adil i cijenio, a ne samo volio i sa njim je imao potpuno drugačiji odnos nego sa ostalim rođacima“.

PRAVIO BIBLIOTEKU U KOJOJ JE RADIO BAKIR IZETBEGOVIĆ!

Njihov odnos je bio i familijarne, ali i poslovne prirode, kaže Šutej. On vjeruje da Sabrija Zulfikarpašić od amidže Adila nije tražio i dobijao išta osim onoga što je zaradio. „Znam da je vodio posao ugradnje stalaža za knjige i depoa za arhive u Bošnjačkom institutu, što je bio ogroman posao koji je mogao obaviti samo neko u koga je Adil imao povjerenje“, govori Šutej.

(U toj će biblioteci kasnih 80-ih nekoliko mjeseci raditi Bakir Izetbegović, kojeg je Adil iz nejasnih, navodno vrlo prozaičnih razloga otpustio!)

Sjeća se Mladen Šutej da se on bio zaljubio u automobil marke „Saab“ iz Zulfikarpašićevog luksuznog voznog parka, te tražio od njega da mu ga proda, ne pitajući za cijenu, ali mu je on odgovorio da je vozilo već ranije namijenio Sabriji.

Šarmu i uspjehu kod žena svjedočila je ovom potpisniku jedna od rodica Sabrije Zulfikarpašića koja se lično u to uvjerila tokom jednog porodičnog okupljanja u Cirihu, na kojima on i nije bio redovan gost. „Adilove proslave rođendana su bili ne samo povod za okupljanje brojne familije, nego i svojevrsni društveni događaji koji su okupljali političku, poslovnu i kulturnu elitu Ciriha. Na takav jedan događaj 80-ih godina došao je u Adilovu vilu jedan lokalni visoki funkcioner, ne znam da li je bio gradonačelnik, ili šef policije, sa suprugom. Tokom noći Sabrija je uspostavio živu konverzaciju sa tom gospođom, naočitom damom srednjih godina, ona se cijelo vrijeme napadno kikotala, svima su njih dvoje upadali u oči. Čak mislim da mu je Beg (Adil) krišom upućivao išaret da prekine sa udvaranjem. Kada se sve završilo, a gosti otišli, odvojila sam Sabriju na stranu da mu kažem da je pretjerao, da se i Beg naljutio na njegovo donžuanovsko ponašanje prema gošći. On me gleda sa nekim šejtanskim osmijehom i kaže: „Vidi ovako, ujutro će u pola deset ugledna dama koju vi kao branite od mene parkirati svoj automobil ispred ulaza, potrubiti će mi i ja ću sići i otići sa njom“. I zaista, ujutro se zaustavio neki bijesan auto, kratko trubio, pogledala sam kroz prozor i vidjela Sabriju da otvara vrata i ulazi. Bilo je devet sati. Navodno je kasnije Adil-beg imao problema zbog toga sa njenim suprugom, ali ne znam kolikih i kakvih“, sjeća se jedna gospođa iz familije Zulfikarpašić.

Sabrija, sin Laurent i supruga Pernette Bungener Zulfikarpašić 

Poznati sarajevski ugostitelj Mehmedalija Meša Trako (vlasnik prestižnog restorana „Imidž“) koji je prije rata dugo živio u Parizu i bavio se ugostiteljstvom, kaže danas da je imao sreću i privilegiju da ga Sabrija Zulfikarpašić primi u svoje društvo i pomogne mu da se snađe. „Kada sam ja stigao u Pariz, Sabrija je već bio ime, osoba sa snažnim vezama i utjecajem. Pomoglo mi je i to što sam rodom iz Foče, odakle je cijela familija Zulfikarpašić vukla korijene. Po tom osnovu je pripazio mene i Voju Mitrovića, također Fočaka, fotografa koji je naporavio veliku karijeru “, kazao je ovih dana Trako.

Ovaj ugostitelj kaže da je Sabrija bio vrlo selektivan, izbirljiv i oprezan pri odabiru društva, nije dopuštao da mu se svako približi. „Imao je uzak krug svojih prijatelja sa kojim se družio, odlazio u kockarnice, u provode. Bio je vlasnik restorana u pariškom Devetom arondismanu, posjedovao je i antikvarijat i bio vrlo kultivisan i obrazovan čovjek“, kaže moj sugovornik. Često ga se moglo vidjeti u knjižari „YugoFrance“, jedinoj ex-jugoslovenskoj knjižari u svijetu u vlasništvu Fadila Ekmečića, također porodično vezanog za Zulfikarpašiće. Ova je knjižara decenijama pred rat bila središte jugoslovenskih pisaca, slikara, intelektualaca, diplomata. Književnica Jasna Šamić u svojoj knjizi sjećanja na Pariz pisala je da se tokom rata u toj knjižari srela sa Adilom i Sabrijom Zulfikarpašićem, a da im se pridružio i „poznati režiser“, Emir Kusturica. Kao što se u srpskom medijskom polusvijetu tvrdilo da je Zulfikarpašić zaslužan za Kusturicino osvajanje „Zlatne palme“ 1985. godine, tako se u bosanskim ratnim kuloarima raširila priča da je Adil Zulfikarpašić financijski „ubijedio“ slavnog režisera da 1993. godine napiše i u „Oslobođenju“ objavi potresni tekst o „potkovanom Rasimu“ iz Lopara u kojem je svjedočio o strašnim srpskim zločinima nad muslimanima. U višednevnim razgovorima koje sam nakon rata vodio sa njim, Adil Zulfikarpašić je potvrdio da se u prvim godinama rata sretao sa Kusturicom uz čiju je pomoć dogovorio susret sa Dobricom Ćosićem, tadašnjim predsjednikom SR Jugoslavije. Novac nije pominjao.   

PRIČA O NIZI DŽABIJI

Sabrija Zulfikarpašić, kako govore naši sugovornici,  boravio je samo mali dio godine u glavnom gradu Francuske. Zime je provodio u mondenskim zimskim centrima, poput Chamonixa, ljeti se spuštao na jug Francuske na Azurnu obalu, do Saint Tropeza gdje je imao kuću u kojoj je priređivao nezaboravne luksuzne zabave za bogate goste, prijatelje i posebno prijateljice.

Pariški zavodnik i šarmer Sabrija Zulfikarpašić, tvrde ljudi iz njegovog okruženja, bio je u korektnim odnosima sa Bosancima koji su dolazili, ili živjeli u „gradu svjetlosti“ (Safetom Sušićem, Goranom Bregovićem, Harisom Džinovićem...) ali ni sa jednim od njih nije bio posebno blizak.

„Njegov životni prijatelj bio je Nizo Džabija, Sarajlija koji je u Pariz stigao 60-ih godina, kada i Sabrija. Bili su nerazdvojni. Nizo Džabija napravio je veliku karijeru u 'Crazy Horseu' gdje je godinama bio šef personala, što je jedna od najviših funkcija“, govori Meša Trako.

Za Nizu Džabiju sam prvi put čuo početkom ovog stoljeća od režisera Dine Mustafića koji je dijelove svog filma „Remake“ snimao u Parizu.

„Jednog dana Nizo Džabija, kojeg do tada nisam poznavao, pozvao je cijelu filmsku ekipu da budemo njegovi gosti u 'Crazy Horseu'. Priuštio nam je nezaboravan kraljevski tretman“, govorio je Mustafić.

Nizo Džabija je umro prije nekoliko godina u Istri, gdje je imao kuću.

Nakon smrti Adila Zulfikarpašića 2008. godine pokrenuto je pitanje sudbine njegovog nasljedstva i enormne imovine koja je ostala iza njega. Tim se jedno vrijeme intenzivno bavilo Tužiteljstvo BiH istražujući kako su nestale vrijedne umjetnine iz Bošnjačkog Instituta u Cirihu, kao i šta se desilo sa tajnim trezorima u njegovom stanu u Sarajevu i Bošnjačkom institutu. Provjeravala se uloga članova Upravnog odbora Bošnjačkog Instituta u kojeg je Zulfikarpašić pred kraj života imenovao Zlatka Lagumdžiju, Farisa Gavrankapetanovića i svog rođaka Mirsada Kurtovića. Svoje pravo putem sudova tražili su i članovi Zulfikarpašićeve familije, nezadovoljni navodno simboličkim dijelom kolača koji im je pripao nakon smrti prebogatog rođaka.

Sabrija Zulfikarpašić je gospodski i elegantno izbjegao sudjelovati u toj porodičnoj sapunici, njegovo se ime nije pojavljivalo iako je, prema riječima svjedoka, imao povlašten status kod svog amidže.

PRAZNIK I SMRT U SARAJEVU

Sve više vremena u posljednjih desetak godina života je provodio u Sarajevu. Kada nije sa prijateljima sjedio u kafani „Roma“ u blizini stana u kojem je živio, svratio bi u kafanicu „Kod Hame“ u blizini Bošnjačkog instituta dok je taj objekt postojao. Muhamed Hamo Drinjak, gazda kafane, za njega govori da je najpažljiviji i najdostojanstveniji gost kojeg je ikada imao u dućanu. "Nikada nije došao iz Pariza, da nije donio neki poklon mojoj djeci, ili meni."

Sabrija sa sinom Laurentom Zulfikarpašićem

Za razliku od najvećeg broja ljudi iz dijaspore koji se kada dođu u kafani hvale svojim uspjesima, koje je teško provjeriti, Sabrija je pričao o drugim ljudima. Kada mu je jednom neko rekao da je najveći gospodin u gradu, usprotivio se. „Ma kakvi! Najveći gospodin u Sarajevu je moj drug Bene (još jedna koloritna i važna ličnost sarajevskog ugostiteljstva i društvenog života, op. S.A.) Znaš šta je jednom uradio? Vozimo se u autu, a on kroz prozor baca pare, buntove love. Pitam ga da li je normalan, šta to radi, kaže moj Bene: "Bacam lovu i nadam se da će naići neki kokuz, siromah. Pa da se obraduje“.      

P.S. Između dva nastavka ovog feljtona, na društvenim mrežama se oglasio srpski novinar Luka Mičeta. On se posljednjih decenija bavio raznim poslovima, bio je direktor TANJUG-a, ja ga pamtim kao najborbenijeg fanatika režima Slobodana Miloševića u NIN-u krajem 80-ih godina. Radio je svojedobno veliki prilog u NIN-u o Adilu Zulfikarpašiću:

„Danas saznadoh da je u subotu umro Sabrija Zulfikarpašić, čovek nesvakidašnje biografije. Davno beše kada me je njegov stric Adil upoznao sa njim... Kakvi dani, kakvi gradovi, kakve kafane... Pokoj mu duši“.

Luka Mičeta i Sabrija Zulfikarpašić (Foto: Luka Mičeta/Facebook) 

Dakle, dok je njegov stric Adil okupljao oko sebe novinare, pa i one najrigidnije, nerijetko ih i plaćao i čašćavao, Sabrija Zulfikarpašić ih je uporno i dosljedno izbjegavao. Uživao je u svojoj anonimnosti, koju sam ovim letimičnim uvidom u njegov izuzetan život, nadam se sa pravom, narušio. I vala, neka sam!