Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Kako je još 2015. pisao The Guardian, „U srcu Silikonske doline nalazi se škola u koju uposlenici tehnoloških giganata Googlea, Applea i Yahooa šalju svoju djecu. Iako je locirana u digitalnom centru Amerike, tu nećete pronaći IPadove, pametne telefone ni ekrane“.

U Waldorf školi nema „NASA materijala“ ni „svemirskog dizajna“: klupe i stolice su od drveta, kao u prigradskim socijalističkim školama u koje je išla moja generacija.

Iz Guardiana smo saznali i da je škola Mordenu, u Londonu, učenicima mlađim od 12 godina zabranila upotrebu pametnih telefona i kompjutera, kao i gledanje televizije i filmova – ne samo tokom nastave, nego i kući, čak i za vrijeme raspusta. U toj školi Internet je dozvoljen samo učenicima starijim od 16 godina.

Škole bez gadžeta, pogađate, koštaju. Za njih para imaju samo bogati. Djeca ostalih mogu do slobodne volje džarati po elektronskim spravama i slobodno na društvenim mrežama izražavati svoje mišljenje i tu, kako se nekada govorilo na partijskim sastancima, „posvetiti više pažnje raznim pitanjima“. Mogu, dakle, sa najvećom strašću i ubjeđenjem drviti o svemu o čemu nemaju pojma: od Platona do zavjere farmaceutske industrije koja nam uvaljuje štetne vakcine.

Zanimljivo je to: zabrane za bogate, apsolutna sloboda za fukaru. Stari, nazadni metodi za bogate, najnovije tehnologije i demokratizacija znanja za fukaru.

Jebi ga: sloboda je opijum za narod. Majstori su našli način kako da primjenom slobode proizvedu generacije nekompetentnih – generacije robova.

Još, ako dobro pamtim, za Obaminog prvog mandata, sprovedene su reforme američkog školstva koje su iz procesa učenja ukonile obavezu znanja pisanja rukom. Ukratko, u današnjoj Americi možete doktorirati, a da se ne znate potpisati.

Djeca menadžera kompanija koje će hordama nepismenih i znanjem sakatih obezbijediti elektronske proteze će, dakako, biti pismena – to će ih naučiti u školama poput one Waldorf, u Silikonskoj dolini.

Ako vaša djeca budu iznimno dobra „u kompjuterima“, možda će zaraditi ozbiljne pare. Možda će čak dobiti posao u Silikonskoj dolini. No to nipošto ne znači da da njihovo beskonačno neznanje neće dodirivati duboki svemir ignorancije.

Ravnozemljaše i pristalice bezbrojnih teorija zavjere odveć je lako označiti kao nepismenu masu. Ali nije tako. Među njima ima ljudi sa ozbiljnim diplomama, sa poznatih univerziteta. Ima među njima ljudi koji obavljaju ozbiljne i dobro plaćene poslove – Googleovih IT stručnjaka, recimo. Ti ljudi nisu nužno neobrazovani: oni su novoobrazovani. Oni su naučeni da je klasično znanje teret i politički nekorektno; da je klasična umjetnost stvar muške i zapadnjačke dominacije – nešto što treba prezrijeti, dakle.

Za takve ljude, a „mnogo ih je, i strašno galame“, ono što se nekada definisalo kao klasično znanje tek je zavjera. Znanju onih prije njih oni, odrasli i obrazovani u slobodi, naučeni da najprije kažu svoje mišljenje pa onda, ako imaju vremena, čuju šta o tome misle autoriteti – a njihovo demokratsko biće na sam pomen riječi „autoritet“ burno reaguje – nemaju namjeru robovati: pa imaju oni, zaboga, svoje mišljenje.

Obrazovanje je, napokon, jel’te, nasilje: ko i sa kojim pravom smije drugima nametati svoje vjekovima stare, bajate istine?

Vaša će djeca, hoću vam reći, biti doktori za kompjutere i virtuozni DJ-evi. Djeca vaših gospodara, budući gospodari vaše djece, u svojim će kolibama od šest zvjezdica, dok gledaju na ekološki čista jezera i tri vijeka stara stabla, svirati Baha na klaviru na kojem ga je svirao i Glen Guld i rukom zapisivati svoje misli, kao nekada Hajdeger u Crnoj šumi.

Te će vile biti ono što su nekada u Evropi bili manastiri. U srednjem vijeku pismeni su bili samo rijetki kaluđeri, zatočeni međ’ sijenkama zidina opatije. Sutra će pismeni biti samo gospodari u svojim prozračnim salonima sa velikim prozorima.

I svi ćemo biti slobodni.