Nakon devet dana potrage za djevojčicom Dankom Ilić cijelu je regiju zgrozio uznemirujući epilog istrage. Malena nije nestala niti je oteta, već je ubijena.

Za njenu smrt osumnjičena su dvojica radnika Javnog komunalnog preduzeća “Vodovod” koji su autom udarili dijete, a onda su njezino tijelo bacili na deponiju.

Srpska policija je objavila da su osumnjičenici priznali krivicu, a sada ih se tereti za počinjenje teškog ubistva.

Iz nehaja otišli u zločin

Mučan slučaj komentirao je forenzičar Časlav Ristić kaže da su oni iz prekršaja prešli u zločin iz straha, komentirajući navodno davljenje djeteta, prenosi Dnevno.hr.

“Da su tada bili pametni, odvezli je i ukazali joj pomoć sve bi bilo drugačije. Iz jednog dijela – koje nije tako teško, koje je iz nehaja su otišli u zločin. Niko u saobraćaju ne ide na to da izvrši ubistvo”, rekao je Ristić.

Psihijatrica Snježana Toković za Mondo je rekla da je u ovom slučaju možda riječ o psihopatiji, ako se istragom dokaže da su dijete hladnokrvno zadavili.

“To može biti psihopatija povezana sa alkoholom i narkomanijom. Može biti da su to učinili u afektu i iz straha, jer i ti koji su bolesni u svom djelu ličnosti imaju i strah. Međutim, on je u svojstvu odbrane od problema ili kazne, koji su im u tom slučaju namijenjeni”, pojašnjava psihijatrica.

Dodaje i kako psihopatiju karakterizira nepredvidivo ponašanje.

“Možda su takve osobe bile odbačene od svojih u djetinjstvu ili na poslu, na radnom mjestu i zbog toga su bijesni, oholi i nepredvidivi. To govori o lošim karakternim crtama i psihičkom oboljenju. Neko ko zdravo reagira bi se paralizirao od straha i šoka. Ličnost sa zdravom psihološkom strukturom bi pomogla ranjenom biću tako što će mu pružiti pomoć. Treba ispitati kakvi su osumnjičeni za ubistvo Danke Ilić bili u radnoj sredini”, ističe Toković i dodaje da preventiva postoji i da nadređeni treba da uzme u obzir žalbe zaposlenih, koji su primijetili da se neko ponaša neadekvatno i po njih opasno.

“Nadređeni koji zaposlene šalje na sistematske preglede treba slati i napomenu psihijatru, jer se takvi ljudi unaprijed pripreme kako bi prošli neopaženo. Za takve ljude bi trebalo napraviti precizniji niz pitanja, uključiti psihologa koji bi pravovremeno prepoznao koliko je netko sklon da trpjeti. Svatko u životu ima razne neprijatnosti, ali nitko ne želi ubijati zbog toga”, pojašnjava liječnica.

Psihopatija je, pojašnjava dalje, predvorje psihoze zato što dugo vremena može biti neopažena, a osoba s psihopatijom funkcionira i radi bez prepoznavanja simptoma.

“Psihoza pak može imati upliv halucinacije da ih prate, progone, ostavljajući ih tako van realnog svijeta. Psihopatija dozvoljava i ljubaznost i nasmijanost. Treba ispitati njihovu poslovnu sposobnost i kad se radio sistematski pregled kod takvih osoba”, preporučuje kao preventivu.

Tvrdi psihijatrica i da je u njihovom ponašanju morao postajati neki simptom koji bi se primijetio.

“Ništa se ne događa iz čista mira, moralo se primijetiti nešto što odudara od uobičajenog. Psihopatije su najteže za liječenje – oni za sebe kažu da su zdravi, a psihijatar bolestan”, kaže psihijatrica i objašnjava da je sa takvim profilima teško raditi.

“Poslije pacijenta sa psihopatijom psiholog ostaje iscrpljen i umoran. Svi drugi su im krivi, oni su žrtve, koje sebe prikazuju u najboljem svijetlu, dok je u stvari problem u njima”, zaključuje Snježana Tokić.