Učenjem Fatihe i polaganjem cvijeća na šehidskom mezarju Selimovići, svake godine semberski Bošnjaci obilježavaju 2. april, Dan civilnih žrtava rata u Bijeljini. Aprilski dani u Bijeljini su dani sjećanja, tuge i žalosti za nevino ubijenim našim sugrađanima na početku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Aprilska dešavanja u Bijeljini su bila generalna proba i uvertira za ono što će se kasnije dešavati diljem Bosne i Hercegovine.

Spisak ubijenih u Bijeljini i Janji pokazuje razmjere etničkog čišćenja u našem kraju, u kojem nije bilo nikakvog rata, nikakvih ratnih dejstava, a linija fronta je bila daleko, piše potpredsjednik Skupštine Grada Bijeljina Mustafa Gradaščević za novinsku agenciju Patrija.

Da li se oni koji negiraju zločine bar sad mogu upitati - ko je onda pobio tolike ljude i protjerao mnogo više njih, i zbog čega? Ako im istina nije bila jasna nekad, da li je sad?

Prvi dani aprila u Bijeljini izazivaju jezu, tugu, bol i osjećaj nepravde. April za Bošnjake Semberije je uvijek i iznova podsjećanje na početak egzodusa sa ovih prostora. Masovna ubijanja, progon, odvođenja u logore, torture i maltretiranja, rušenje džamija, pljačka bošnjačke imovine...

31. marta 1992. godine, 27. noći ramazana počelo je oružano divljanje Arkanovih ubica i njihovih domaćih pomagača, koje je kulminiralo 2. aprila, a završilo se do Bajrama.

U krvavom pohodu zločinaca ubijeno je najmanje stotinu civila. Tokom godina agresije na našu domovinu, 1992-1995., na području Bijeljine i Janje nastavljen je progon Bošnjaka, a do kraja rata, prema pouzdanim, ali nepotpunim podacima, ubijeno je blizu 300 civila. Protjerano je 35 hiljada Bošnjaka, Albanaca i Roma.

Na posljednjoj sjednici Skupštine Grada Bijeljina podnio sam inicijativu da gradska uprava nađe lokaciju u centru grada na kojoj bi bio izgrađen spomenik civilnim žrtvama Bijeljine 1992-1995.

Nažalost, protiv inicijative su bili svi odbornici iz reda srpskog naroda. I to je dokaz da Bijeljina, ali i srpski narod u Bosni ije spreman da se suoči sa svojom nažalost mračnom prošlošću, odnosno nije spreman da prođe katarzu.

Da smo kojim slučajem normalno društvo, kao što nismo, o ovim stvarima uopšte ne bismo trebalo dvojiti - rekao sam na sjednici Skupštine.

Sramotno je i porazno da Bijeljina ima podignute spomenike i nazive ulica po ratnim zločincima, koljačima i najvećim ratnim monstrumina. Bijeljina ima trg i spomenik Draži Mihailoviću, ulicu Arkanove garde, koja počinila najveća zvjerstva i zločine u Bijeljini početkom aprila 1992. godine.

I na kraju, kako stvari trenutno stoje, za ubijene i protjerane Bošnjake Semberije nema pravde. I ako je kojim slučajem protiv nekoga pokrenuta istraga, kao što je bio posljednji slučaj sa Vojkanom Đurkovićem, organizatorom protjerivanja 35.000 semberskih Bošnjaka, nakon izvjesnog vremena istraga se obustavi zbog "nedostatka dokaza". Tužilaštvo nema dokaza i pored i dan-danas hiljade živih Bošnjaka koje je Đurković protjerao. Isti slučaj bio je s jednim od upravnika zloglasnog logora Batković - Đokom Pajićem. Nedostatak dokaza!

Kako se vlasti Bijeljine i manjeg bosanskohercegovačkog entiteta odnose prema ubijenim Bošnjacima, ništa bolji odnos nije ni prema onima koji su preživjeli i vratili se svojim kućama. Sistemska i institucionalna diskriminacija je svakodnevnica nas koji živimo na prostoru koji je nastao kao posljedica agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, i kao rezultat onoga zbog čega tužilaštvo "nema dokaza".