Ruski predsjednik Vladimir Putin nedavno je zaprijetio da će još jednom rasporediti trupe u blizini granice sa Finskom. To se može okarakterisati kao teško zveckanje oružjem, s obzirom da je granica Rusije i Finske duga više od 1.300 kilometara.

Ali ovaj pokušaj zastrašivanja će biti neuspješan, navodi se u analizi Politico magazina, i to iz jednog ključnog razloga: Rusija nema dovoljno vojnika za takvo što.

Problem sa stalnim prijetnjama drugim državama je taj što to zahtijeva značajna sredstva, navodi se u tekstu. Ako Rusija želi da zastraši Finsku najavom da će se osvetiti za ulazak zemlje u NATO trupama na granici, ona mora imati dosta vojnika na raspolaganju što jednostavno nije slučaj.

“Rusi neće imati resurse za izgradnju infrastrukture, proizvodnju novog teškog naoružanja i regrutaciju značajnog broja snaga na našoj granici prije 2030-ih“, rekao je penzionisani general-major Pekka Toveri, bivši načelnik finske vojne obavještajne službe i nedavno izabrani član Finski parlament. “Finska je vrlo zahtjevno operativno okruženje, što su Sovjeti naučili tokom Drugog svjetskog rata. Sovjeti su to nazvali ‘operacija u močvarno-šumskom području’ i zahtijeva posebnu obuku i opremu koju oni nemaju.”

Zaista, većina graničnog područja Finske je potpuna divljina, i nije pogodna za modernu mehaniziranu borbu.

U međuvremenu, ruska vojska je toliko nategnuta da je samo nekoliko mjeseci nakon svoje potpune invazije na Ukrajinu, Kremlj već prebacio svoje trupe stacionirane u blizini finske granice na dužnost u Ukrajinu — iako Putin tvrdi da su uklonjene u znak prijateljstva sa Finskom.

I iako je ruski ministar odbrane Sergej Šojgu imao nekoliko ratobornih izjava kada je Finska ušla u NATO, vojska nije premještena na finsku granicu.

Autorica teksta, Elisabeth Braw, primjećuje da je Ruska vojska toliko prenapregnuta da nije iznenađujuće što su finski lideri mirno reagovali na Putinovu najavu.

Zaista, ruske oružane snage su se toliko mučile da regrutuju dovoljno vojnika za rat da su neke oblasti morale da predaju plaćenicima paravojne grupe Wagner koja je kasnije regrutovala zatvorenike.

“A sada, Putin – koji je krajem prošle godine rekao da Rusija ima 617.000 vojnika u Ukrajini – želi dalje da razvija oružane snage zemlje. Ali teško je održati snage od 600.000 u Ukrajini kada je ukupna veličina ruskih oružanih snaga 1,15 miliona. Možda nije iznenađujuće da je prošlog decembra Putin naredio da se oružane snage povećaju na oko1,32 miliona; Otprilike u isto vrijeme, ruski ministar odbrane Sergei Shoigu je sugerisao da bi broj vojnika trebao porasti na 1,5 miliona do 2026,” navodi autorica.

To, po njoj, i dalje postavlja pitanje odakle će ti vojnici doći i koliko će biti dobri. Nije iznenađujuće da su – bez obzira na Wagner i bivše osuđenike – počele da kruže glasine da Kremlj planira još jednu rundu mobilizacije.

Dok se ruske oružane snage bore s najosnovnijim zadacima, finski političari mogu sebi priuštiti da, za sada, ne budu uznemireni Putinovim prijetnjama.

“Ali rizik od ruske agresije će ostati jer se čini malo vjerovatno da će se Rusija suštinski promijeniti u bliskoj budućnosti. Problemi ruske vojne regrutacije su jednostavno sreća, a naša sreća neće potrajati. Zato su Finska i Švedska bile mudre da uđu u NATO,” navodi Braw.

Ali, zaključuje ona, ovoga puta Putin je pretjerao sa snagom moćne ruske vojske i potcenio sposobnost zapadnih političara da razumiju njegov jezik.