Piše: Viktor IVANČIĆ (Novosti)

"Krše li birači Ustav ako glasaju za Milanovićeve Rijeke pravde?"

To odvažno pitanje, kapitalno za sudbinu nacije, države i ustavnopravnog poretka, već u naslovu svoga teksta postavlja komentator Večernjeg lista Žarko Ivković. Odgovor mu je istoga dana isporučio hrvatski tehnički premijer Andrej Plenković, ukazavši se na nekakvom druženju u sportskome centru Keglić u Zagrebu: Da – rekao je – "svi koji podržavaju Milanovića krše Ustav"!

Tako je fama o "kršitelju Ustava", dosad razmatrana u ključu individualne i stranačke odgovornosti, prebačena u zonu kolektivne krivnje.

Svatko tko na biračkome mjestu svojim glasom podrži političku grupaciju koja namjerava razvlastiti HDZ, upušta se u kriminalni čin, poručuje Plenković u sportskome centru Keglić. Bude li takvih mnogo, suočit ćemo se s masovnim kršenjem Ustava. Sa zbornim gaženjem hrvatske svetinje. Budu li takvi činili većinu, dodaje novinar Ivković, dogodit će se eksplozija kolektivnog nemorala, trijumf onih koji ne drže "do odgovornosti, časti i vlastite riječi".

Ovo ležerno kriminaliziranje i moralno stigmatiziranje znatnoga dijela populacije, osim što je na svoj način zabavno, otvara nove mogućnosti za razvoj izborne i postizborne drame. Po tonu se, naime, čini da upozorenja nisu iznikla iz osjećaja rezignacije. Naprotiv, više sliče pozivima na preventivnu akciju, ili, u izglednijem slučaju, na unaprijed sročena opravdanja za akciju koja će uslijediti post festum.

Sinkronizirani nastup izvršne političke vlasti i medija koji, u najboljoj tradiciji nezavisnoga žurnalizma, tu vlast svesrdno opslužuje – dvaju sistemskih punktova povezanih pupčanom vrpcom – neumoljivo upućuje na zaključak da je vladajuća hadezeovska klika spremna na štošta, ali ne i na primopredaju vlasti u slučaju da doživi izborni poraz. Dogodi li se to, u raspletu drame nas po svemu sudeći čekaju nova uzbuđenja: za kakvim modelom državnog udara će vlast posegnuti da zaštiti Hrvatsku od državnog udara?

Izgleda da zabrinuti komentator Večernjeg lista sebe vidi u izvidničkoj misiji. Zalazi duboko u nepoznati teritorij, uočava sumnjiva kretanja na terenu i prvi dojavljuje da više stotina tisuća građana srlja u bezakonje. Jer, veli, pravni su stručnjaci već nepobitno utvrdili da Ustav krši Zoran Milanović, da Ustav krši SDP, da Ustav krše i sve ostale stranke iz koalicije Rijeke pravde, no "još se nitko nije zapitao što je s biračima".

Zbilja, što je s biračima? Evo kako izgleda pokušaj da se zvuk sirene za uzbunu stavi na papir:

"Hoće li i oni prekršiti Ustav ako na biralištu daju glas koaliciji SDP-a, pogotovo ako je taj glas motiviran kandidaturom Zorana Milanovića? Možda se moralnim aspektom svoga čina ne opterećuju baš svi birači, ali odgovor na to delikatno pitanje zaslužuju svi hrvatski građani, a osobito oni kojima je još uvijek stalo do moralnih vrijednosti i koji – dekadenciji unatoč – još uvijek drže do odgovornosti, časti i vlastite riječi. A u ovoj zemlji, usudim se reći, takva je većina građana."

Kao što vidimo, sadržaj koji para uši ima etičko porijeklo: sve zavija i pišti od "moralnih vrijednosti", "moralnih aspekata", "odgovornosti", "časti", držanja do "vlastite riječi" i tome sličnog. Novinar Ivković zbog nekih razloga podrazumijeva da pridržavanje ustavnih normi spada u sferu osobnog morala, čak i "časti", a k tome se usudi nadati da većina hrvatskih građana jest moralna, tj. da se uspješno opire "dekadenciji", za razliku od onih koji će se 17. travnja valjati po etičkom blatu, glasajući za SDP.

Da bi osnažio svoju tezu, konzultirao je "dvojicu pravnih stručnjaka" (čija imena ne saznajemo) koji mu, doduše, kažu da se činom glasanja ne može kršiti Ustav, no "nedvojbeno je da takvi birači podržavaju otvoreno i dosad neviđeno kršenje Ustava i udar na ustavnopravni poredak". Novinar Ivković takve naziva "machiavellistima", jer, zaboga, "cilj ne može opravdati svako sredstvo", a "sredstvo je u konkretnom slučaju dezintegracija državnih institucija i uništenje vladavine prava".

Kako se onda suprotstaviti dezintegraciji državnih institucija i uništenju vladavine prava? Glasanjem za HDZ, dakako. Komentator Večernjeg stoga drži kako je od presudne važnosti da stranke poput Mosta i Domovinskog pokreta u postizbornom koaliranju ne zablude u moralnu kaljužu. Ipak, najveći etički izazov je pred biračkom masom. "Sada je moralna odgovornost ponajprije na hrvatskim građanima. Ako nisu machiavellisti, ako imaju osjećaj odgovornosti za državu, trebali bi dvaput razmisliti kome će dati svoj glas." U slučaju da su moralno dorasli, oba pokušaja razmišljanja dovode do istog rezultata – HDZ.

I tako smo obogatili ionako bogato iskustvo još jednim mlazom tople vode: svaki susret HDZ-a i njegovih raspjevanih promotora s etičkim pitanjima treba promatrati kao paramoralnu pojavu.

Ključna podvala novinara Ivkovića, naravno, leži u poistovjećivanju pravnih i etičkih kategorija, u stavljanju znaka jednakosti između pridržavanja zakonskih i pridržavanja moralnih normi. Čak i ako zanemarimo činjenicu da on uz pomoć neimenovanih pravnih autoriteta prozirno manipulira kad utvrđuje što jest, a što nije u duhu ustava i zakona, ta je rabota sama po sebi uvijek sumnjive prirode. Lakonski bi mu se moglo uzvratiti da je, na primjer, izbor Ivana Turudića za glavnoga državnog tužioca – čovjeka, dakle, koji se tajno sastajao s kriminalcima pod istragom, a zatim o tome lagao pred saborskim povjerenstvom – istovremeno i sasvim zakonit i sasvim nemoralan.

Manje uviđavna ilustracija vodila bi, recimo, do nacističke Njemačke, ili do neprežaljene NDH, gdje je odvođenje cijelih kategorija stanovništva u logore i smrt obavljano u skladu s pozitivnim zakonskim propisima. Građani kojima je tada bilo "stalo do moralnih vrijednosti" nisu iskazivali poštovanje prema tim normama, ni zakonskim ni ustavnim: naprotiv, pred zakonom i ustavom klečali su oni što su skončali u etičkom ambisu.

Ili, vratimo li se bližoj prošlosti i friškijim leševima, može i ovako: ako je vlada Andreja Plenkovića u doba pandemije donijela restriktivne mjere kršeći Ustav – a Ustav je bez sumnje bio prekršen, pošto je za odluku o ograničavanju slobode kretanja bilo nužno proglasiti izvanredno stanje, o čemu se pak morala izjasniti dvotrećinska većina zastupnika u Saboru – i na taj način obezvrijedila sustav parlamentarne demokracije, znači li to da su građani koji su se pridržavali Vladinih mjera protiv širenja zaraze zapravo nemoralni?

Isti se primjer krasno usložnjava znamo li da je Ustavni sud eklatantno protuustavni Vladin postupak naknadno proglasio zakonitim, jer to tijelo, već prema tradiciji, kada mora birati između "duha Ustava" i interesa HDZ-a, bez iznimke staje u zaštitu potonjeg. Pitanje stoga može biti i ovo: da li je uistinu ustavno to što obvezujuće tumačenje Ustava provodi pravosudna ekspozitura HDZ-a – povezana s vladajućom klikom pupčanom vrpcom, istom organskom sponom kakvom partijska vrhuška pridržava Večernji list – ako već Ustav svečano nalaže trodiobu vlasti?

No, sve je to uzalud kada na scenu stupi hadezeovska prot-etika, patvorina koja se izdaje za esenciju nacionalnog ćudoređa. Tada i moralno diskreditiranje stotina tisuća ljudi koji će na izborima otkazati poslušnost vladajućoj stranci – i time preuzeti kolektivnu krivnju za "kršenje Ustava" – postaje najnormalnija stvar. Tada i patetično okupljanje oko kulta "ustavnopravnog poretka", u zemlji gdje je zaslugom vlasti bezakonje ozakonjeno, ima odlike magijskog rituala, a ne vladavine prava. Malo je što odvratnije od moraliziranja moralnog bogalja.

Ostaje nam zauzeti dobra mjesta u gledalištu i vidjeti kako će se, u slučaju da kriminalno raspoloženi dio stanovništva dovede do nepoželjnog izbornog rezultata, pomoću "duha Ustava" za-ustaviti primopredaja vlasti.