Korona virus, inflacija i rat u Ukrajini ključni su faktori koji su doprinijeli rastu siromaštva u posljednjih nekoliko godina. Agencije u okviru UN izradile su projekciju siromaštva u Srbiji za 2023. godinu, a podaci su pokazali da se 12,1 odsto građana Srbije, odnosno 800 hiljada, nalazi u apsolutnom siromaštvu.

To što zakonodavstvo u oblasti socijalnih politika zaostaje sa regulisanjem svakako ne pomaže situaciji. Psihološkinja i istraživačica Sara Bradaš iz Centra za demokratiju kaže da se sa reformama zaostaje više od decenije.

„Mi imamo Zakon o socijalnoj zaštiti koji je donet 2011. godine i koji nije uopšte menjan. Pravo na novčanu socijalnu pomoć, što bi bila urgentna mera, prima jako mali broj građana i to iz godine u godinu smanjuje“, kaže Bradaš za N1.

U oblasti zakonodavstva Srbija je već 15 godina bez strategije za iskorijenjenje siromaštva, kao i strategije socijalne zaštite koje nam nedostaju, objašnjava ona.

Na pitanje šta vidi kao razlog nedonošenja strategija, kaže da to nije u interesu ove vlasti. „Mislim da tu postoji dobar ucjenjivački potencijal kad je u pitanju vlast, jer imate sve ove slučajeve kupovine glasova i premještanja birača. U kršenjima zakona upravo najviše koriste one koji su najranjiviji u ovom društvu. Upravo su u centrima za socijalni rad manipulisali onima kojima je pomoć potrebna“, objašnjava ona.

Ona navodi da od 800.000 građana koji su u apsolutnom siromaštvu i koji ne mogu da zadovolje ni osnovne životne potrebe, od tog broja samo 2,5 odsto prima novčanu socijalnu pomoć.

„Samo svaka peta osoba koja je u apsolutnom siromaštvu dobija novčanu socijalnu pomoć, što je jako nizak obuhvat. Takođe, mali je iznos pomoći – izračunala sam da je granica apsolutnog siromaštva za pojedinca u 2023. iznosila 17 hiljada dinara, a novčana pomoć bila je niža od 11.500 hiljada dinara. Čak i onaj mali broj koji dobija novac, nema dovoljno za podmirenje osnovnih potreba“, dodaje istraživačica za N1.

Kriterijumi za ostvarivanje prava su, kaže ona, jako restriktivni i treba ih „olabaviti“. Od kriterijuma navodi da jedna cetvoročlana porodica mora imati prihode manje od 24 hiljada dinara, da svi oni koji imaju više od pola hektara zemlje ne mogu da ostvare pravo, kao i oni koji imaju više od jedne sobe…

„Niko vas ne pita kako izgleda taj stan koji imate, kojeg je on kvaliteta, da li je ta zemlja plodna ili neplodna, da li imate ili nemate prihode od nje… To su kriterijumi koji nisu relevantni za procenjivanje da li je neko u siromaštvu ili nije“, objašnjava Bradaš.

U najranjivije grupe, kako Bradaš navodi, spadaju prije svega djeca, zatim dolaze porodice sa velikim brojem djece i stanovništvo u ruralnim sredinama. Dalje, kada se posmatra status u odnosu na tržiste rada, tu spadaju nezaposleni, kao i etničke manjine tj. Romi.

Trenutno se ne radi ništa, kako kaže – tokom 2017. i 2019. godine predlagani su zakoni i strategije, ali su na kraju povučeni. Takođe, od 2020. godine nijedno državno tijelo više ne objavljuje podatke o stanju apsolutnog siromaštva, ističe.