Piše: Đuro Kozar

Na samoproglašenoj skupštini srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, održanoj 12. svibnja 1992. u Banjoj Luci, kad je formirana i Vojska Republike Srpske, zabilježene su ove vrlo indikativne riječi generala Ratka Mladića: “Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Ne znam kako će to Krajišnik i Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.”

Na početku agresije, dakle, planirano je istrebljenje Muslimana koje će svoj epilog imati na području Srebrenice, Zvornika i Bratunca od 11. do 17. srpnja njihovim zarobljavanjem, transportom, masovnim likvidacijama i ukopom. Za glavnog realizatora tog monstruoznog plana na terenu Mladiću je bio potreban oficir bez vojničke časti, surov i bezdušan i nije se dvoumio, odabrao je pukovnika Ljubišu Bearu, kojeg nije trebalo ubjeđivati u to da je genocid nad Bošnjacima sa srpskog aspekta opravdan. Mladić je Bearu doveo na Pale iz bivšeg 9. korpusa JNA u Kninu i postavio za svog pomoćnika za bezbjednost u Glavnom štabu VRS-a. U to vrijeme oficiri rođeni u BiH, zbog nacionalističkih i karijerističkih motiva, masovno su iz JNA prelazili u Vojsku RS-a, a Beara, rođen u Sarajevu 1939, ispunjavao je i taj uvjet. Završio je Mornaričku vojnu akademiju u Splitu, ali se još kao pitomac opredijelio za kopnene zadatke, tj. za bezbjednost i kontraobavještajni rad, što je podrazumijevalo ne samo praćenja i detekciju sumnjivih civila nego i denunciranje pojedinih kolega koji su odstupali od pravila službe.

Jedanaestog srpnja 1995. u Glavnom štabu VRS-a donesena je naredba za hitno provođenje masovnog ubijanja Bošnjaka zarobljenih u Srebrenici, a pukovnik Beara formirao je jednokratni i namjenski smrtni stroj odredivši da se pogubljenja po prijekom postupku izvrše kod rijeke Jadar, u Cerskoj dolini, Tišči, školi u Grbavcima, u Orahovcu, školi u Pilici i vojnoj ekonomiji Branjevo.

Tom operacijom jezivih razmjera i velike organizacijske složenosti upravljao je pukovnik čiji je um bio toliko pomračen mržnjom i koji je, kako se ispostavilo, bio počašćen time što je upravo njemu dodijeljeno da se osveti Muslimanima u ime svekolikog srpstva. U tome su pukovniku najveći pomagači bili pomoćnik komandanta za obavještajne poslove Glavnog štaba VRS-a, general Zdravko Tolimir i načelnik bezbjednosti Drinskog korpusa te vojske potpukovnik Vujadin Popović, koji su, kao i Mladić i Beara, u Haškom tribunalu zbog genocida nad Bošnjacima Srebrenice proglašeni krivim i osuđeni na kaznu doživotnog zatvora. Pukovnici Petar Salapura, Dragomir Pećanac i Radoslav Janković također su bili Bearini saučesnici u genocidu, ali su nedostupni pravosuđu BiH.

Predsjednik Kriznog štaba općine Bratunac Miroslav Deronjić pred haškim sudijama je rekao kako je, nakon pada Srebrenice, pukovnik Beara došao kod njega i rekao mu: “Gospodine Deronjiću, ja imam naređenje s vrha da ubijem zarobljene Muslimane.” To potvrđuje da je glavni realizator genocida za svoj plan tražio i dobio podršku civilnih organa na lokacijama masovnih egzekucija. Deronjić se sjetio i jednog razgovora koji je na Palama 9. srpnja 1995. imao sa Radovanom Karadžićem, koji ga je pitao šta on misli da treba uraditi s Muslimanima iz Srebrenice, a budući da Deronjić tada nije imao odgovor, Karadžić mu je povišenim glasom rekao: “Miroslave, to sve treba pobiti”, a zatim dodao: “Sve što stignete.”

Deronjić je priznao krivicu, osuđen je na 10 godina zatvora, a 2007. umro je u švedskom zatvoru. I na kraju treba reći da je Ljubiša Beara tokom suđenja i prilikom izricanja presude u Haškom tribunalu ostao pri svom, poricao vlastitu kaznenu odgovornost i stalno se pozivao na to da je postupao vojnički. Umro je u zatvoru u Berlinu u veljači 2017. godine i sahranjen je na groblju u Užicu, u Srbiji. Nesporno, bio je ključni koordinator masovnih likvidacija i revnosni izvršitelj plana tadašnjeg političkog i vojnog vrha Republike Srpske koji je podrazumijevao djelimično ili potpuno uništenje Bošnjaka kao etničke skupine. 

(Oslobođenje)